Danas predsjednica Nadzornog odbora HRT-a, Silvija Luks još ima doma svoje priče o suncokretu i dupinima, školske zadaće koje joj je iz osnovne škole sačuvala mama. Kao djevojčica bi noćima sjedila i slušala tatu kako joj čita svoje scenarije. I tada je već, prisjeća se, željela biti novinarka, pisac. No prvi dani osnovne nisu bili obećavajući jer bolje je učila starija sestra Vesna.
– Život se okrenuo tako da sam poslije postala najbolji đak u osnovnoj, potom i u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji. A moja sestra je nakon trećeg razreda otišla u Realnu, lakšu gimnaziju. Klasična je bila teška i elitna, a taj moj razred dao je mnoge velike ljude, od ministara, političara, novinara, slavnih osoba – govori gospođa Luks.
Prvi honorar zaradila je s 14 godina kad je ocu, filmskom redatelju, pomogla pisati tekst za dokumentarac \"Djeca riječke luke\", a u njemu je i spikirala. Kao srednjoškolka radila je na školskom radiju, pisala je za tadašnji Plavi vjesnik, a kad je maturirala, otišla je u Francusku.
– Da bih ostvarila želje i bavila se novinarstvom ili imala svoj odvjetnički ured, morala sam naučiti jezike i upisati pravo. Nikad nisam dvojila o trećem fakultetu. Povijest i arheologija su mi hobi. Ali povijest nisam učila samo iz knjiga, nego i u razgovorima s ljudima koji su je stvarali – govori.
U Zagrebu je završila pravo, u Parizu francuski jezik, na Oxfordu engleski, a sa svjetski poznate Sorbonne vratila se s poslijediplomskim u rukama. I istovremeno je radila. Kao studentica je 1966. pobijedila na natjecanju fakulteta u govorništvu u Beogradu iako retoriku tada na pravnom fakultetu nisu učili. Vrlo brzo dogurala je do intervjua s najvećim svjetskim moćnicima. Najponosnija je na feljton s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom, na intervjue s Jacquesom Chiracom, Francoisom Mitterrandom, Carlom del Ponte...
Diplomaciji i mudrosti, kao vrlo mladu djevojku, naučio ju je život. U vrijeme dok nije bilo CNN-a, globalnih medija, Silvija Luks bila je ratni reporter u Angoli. Tada je shvatila i da se ratovi ne vode zbog idoeologije, pravde nego samo radi novca. Našla se tamo i u životnoj opasnosti.
– Kad je u Angoli zasvirao pozdrav zastavi, morali ste ukipljeno stati u položaju u kojem ste se našli. Pomaknete li ruku, svaki vojnik ima pravo pucati u vas. Tako je zafijukao metak pored moje glave i ja sam doživjela vatreno krštenje. Shvatila sam i da se baš ništa ne bi dogodilo da je metak prošao malo više ulijevo. I dalje bi bio rat, oni koji me vole rekli bi: \"Jadna, što joj se dogodilo\" i plakali bi pet dana, a oni koji me jako ne vole zaključili bi: \"Što je tražila, to je i dobila. Zašto je išla kad je ovdje bila zvijezda, vodila emisije\". Kako god, ništa se bez mene na ovome svijetu ne bi promijenilo, pa sam naučila razlikovati bitno od nebitnog – govori.
Za dopisnika u Angolu otišla je jer je htjela biti nepoznata. Željela je raščistiti neke stvari sama sa sobom. Vrlo mlada postala je zvijezda ondašnjeg JRT-a pa se pitala je li doista toliko sposobna ili je medij toliko moćan da od nje stvara zvijezdu. Prepoznavali su je u tramvaju, susjedi su je zvali da im popravi smetnje na slici jer su mislili da i to može.
Za svoj je rad 2009. godine dobila najviše francusko odličje - Orden viteza. Ne žali, kaže, što je ni Jugoslavija ni Hrvatska nikad nisu odlikovale jer svoj posao nije ni radila za odlikovanja. Nakon 1971., kad je dobila stipendiju od francuske vlade, nuđeno joj je da ostane raditi na francuskoj televiziji, uzme državljanstvo i odrekne se svoga. Nije pristala.
– Tada to nije dolazilo u obzir, a ni danas ne znam jesam li pogriješila. Da sam tada to prihvatila, danas, među ostalim, ne bih imala svog sina. A najbolje od svega što sam napravila u životu jest moj sin Vibor – govori.
Iako iza sebe ima tri braka, voli reći da se nikad nije htjela udavati pa joj se baš zato dogodilo da se udavala i previše. Brak smatra pravnom formom, a mi, kaže, pripadamo civilizacijskom krugu u kojemu je brak jako važan.
– I Francois Hollande, predsjednik Francuske, živi u drugom braku, a nikad se drugom suprugom nije oženio. Iz prvoga braka ima i četvero djece, a njegov život štima – govori.
Kao da je bilo jučer sjeća se kad su od nje sa 65 godina na HRT-u zatražili da vrati propusnicu u tri dana, nakon čega će joj, rekli su, biti zabranjen ulaz na Prisavlje.
– To su učinili ljudi koji se nisu ni rodili kad sam ja radila kao novinarka. Možda bi to bio i normalan tijek da su došli preuzeti, poboljšati javnu televiziju. Ali oni su došli oteti novac i naravno da me to pogodilo. Tada sam si organizirala život drugačije, priviknula se na ideju da ću živjeti kao umirovljenica, već sam imala unučicu Asju. Shvatila sam da postoje i druge vrijednosti u životu – govori.
Desetak godina poslije na HRT se vratila na velika vrata. Ponudili su joj funkciju predsjednice Nadzornog odbora HRT-a. Odabrana je jednoglasno, uz samo dva suzdržana glasa.
– Znali su da jako dobro poznajem javnu televiziju, da sam je stvarala i znam gdje su trule cigle. Znali su da neću ukrasti i da ću ići do kraja. Ne mogu građani plaćati pretplatu, a tim novcem raspolagati ljudi kojima je svejedno i za ovu državu, i za HRT... oni koji ga pretaču iz jednog u drugi privatni džep Osjećam se kao na onom natjecanju u govorništvu kad sam uletjela u zadnjem trenutku i rekla \"ne smijemo izgubiti\". Možda ću ovaj put izgubiti, ali ću barem pokušati napraviti nešto – priča.
