Zagrebom se nedavno prolomila vijest da je Saloon ponovno otvorio svoja vrata. Informacije o tom događaju kretale su se od toga da je Maro Srezović samo malo odškrinuo vrata kako bi proluftao prostorije, uzeo dječja kolica da prošeta sa svojom kćerkicom ili, što ja znam, ostavio kišobran koji mu više nije trebao, preko toga da je njegov otac Vlaho tamo pripremio gulaš od vrganja i lisičarki na koji su se rado odazvali njegovi prijatelji novinar Miljenko Mitrović i Dinamova legenda Đemal Mustedanagić, pa sve do toga da se Suki ponovno instalirao na parkingu ispred kluba te da se tamo opet tulumari kao u ona dobra, stara vremena.
Netko je, pričale su žene po frizerajima, čuo i glazbu koja dopire od tamo, a Sanja Doložel je istaknula kako je ponovno otvorenje Saloona glavna tema u gradu. "Šu, šu...", rekla je, "svi već šuškaju o tom!"
Otprilike u isto vrijeme na njihovoj veoma popularnoj Facebook stranici, a na kojoj učestalo objavljuju fotografije iz nekih za Saloon, ali i zagrebački noćni život mnogo boljih vremena, pojavile su se snimke nekih zabava na kojima bih i sam rado bio. U jednom od tih kadrova, da spomenem samo to, Hrvoje Hitrec i Ćiro Blažević razgovaraju s Dunjom iz Smogovaca, dok u pozadini trešte nezaboravni hitovi Alke Vuice... Vjerni pratitelji te stranice, a ima ih više desetaka tisuća, odmah su započeli s lajkovima, sherovima i upitima koji su svi išli u istom smjeru - onom o dugoočekivanom otvaranju kluba.
"Trebam li već sada rezervirati karte za Badnjak?" pitao je jedan od fanova, podsjećajući tako na činjenicu da su se nekoć ulaznice za taj najiščekivaniji party u godini, a na kojemu si svake godine bez iznimke mogao sresti sve svoje prijatelje, simpatije i bivše djevojke, te svima zaželjeti sve najbolje za blagdane i po mogućnosti zaplesati s nekim tko pristane, nabavljale i mjesecima ranije.
U sekciji komentara razvila se nakon toga živahna rasprava koja je podsjećala na onu ranije spomenutu koja se vodi i u centru grada, o tome je li Maro samo zaboravio kišobran, Vlaho skuhao ručak ili je, eto, zbilja moguće da je Suki stao na parking i Saloon - ta lijepa uspomena koja će zauvijek ostati zapisana u kolektivnu memoriju stanovnika ovog grada - ponovno otvorio svoja vrata. Nitko, međutim, nije imao pojma o tome što se tamo gore, u onom predivnom tuškanačnom zelenilu, zapravo događa... Pa ni oni nekadašnji najvjerniji Saloonovi posjetitelji, poput Nike Kranjčar i Simone Fistrić, a od kojih sam također pokušao saznati nešto konkretno.
Kako bih stoga stao na kraj svim tim nagađanjima, prošetao sam prije par dana do Saloona kako bih iz prve ruke saznao kakva je zaista situacija s tim kultnim klubom. I, hoćemo li se već ovog 24. prosinca - baš poput ona Sveta tri kralja Isusu Kristu - otići pokloniti na Tuškanac, kućni broj 1.
Elem, Maro Srezović me dočekao dobro raspoložen u nažalost i dalje ruiniranim, ali još uvijek veoma šarmantnim i sjećanjima ispunjenim prostorijama tog legendarnog kluba u kojemu je najviše zagrebačkih generacija dočekalo jutro, zaljubilo se, plesalo na Magazinove hitove te slavilo Božiće i dočekivalo Nove godine.
"Što se događa u Saloonu?" pitao sam ga direktno, nadajući se kako mi neće reći da je netko izmislio cijelu tu priču u koju smo svi vrlo rado povjerovali. "Jel istina da se opet tulumari?"
Ukratko sam mu prepričao što se po centru govori, da na društvenim mrežama kruži video triju legendi kako se kod njega zabavljaju i da je, eto, uskoro Badnjak pa da mi rezervira ulaznicu ako su te priče o njihovom ponovnom otvorenju istinite. "I da...", rekao je, dajući mi nadu, a onda dodao nešto što me bacilo u očaj: "i ne!"
Prije sedam godina su, objasnio je, po pravomoćnoj presudi vraćeni u posjed Saloona, ali od tada ne mogu ishoditi dozvole da ponovno započnu s radom kao pravi klub. Zato je, eto, njegov odgovor djelomično negativan.
Mislio je da će se pitanje njegova kluba riješiti odlaskom stare gradske vlasti, ali i kao mnogi drugi koji su na prošle izbore izašli s velikim očekivanjima, razočarao se u nove vlastodršce koji ga još uvijek - pazite molim vas ovo - nisu primili ni na sastanak.
Već drugi dan otkako su ponovno ušli u prostor krenuli su, međutim, sa čišćenjem i uređivanjem. Prostor je, naime, bio uništen do neprepoznatljivosti. Trebalo je sve očistiti od šute i uništenih stvari, riješiti se prašine, oprati podove i zakucati stare fotografije. Bilo je tu itekako puno posla kako bi sve to ponovno profunkcioniralo, a osposobili su i jedan od šankova za druženje s dragim ljudima... A, upravo tamo, kaže mi, organiziraju privatne zabave poput one koju sam mogao vidjeti na njihovim društvenim mrežama te zbog koje su, evo, ponovno postali glavna tema.
Nisu dakle Mitrović i Đemo samo navratili kod njegova oca na gablec, niti je, eto, on bio zaboravio kišobran, već su se njihova vrata zbilja otvorila, ali isključivo za partyje u privatnom aranžmanu kao što je bio taj kojemu su prisustvovali nogometaši Dinama, košarkaši Cibone, košarkašice Montinga i odbojkaši Mladosti. Svi zajedno proslavili su 40 godina od sezone u kojoj su osvajali naslove prvaka Juge.
Zato je, eto, njegov odgovor na moje pitanje i pozitivan, barem djelomično, ali dok god taj odgovor ne bude u potpunosti pozitivan, sigurno ćete se složiti, kao građani ovog grada ne smijemo biti zadovoljni.
Nakon što smo završili razgovor o sadašnjosti i budućnosti Saloona, napravio sam krug po svim tim prostorijama i plesnim podijima da vidim kako sve to sada izgleda, a onda se nametnula i tema koju sam nastojao izbjeći jer, osim što je bolna, više je puta ispričana te je svima poznata - ona o nedavnoj prošlosti kluba. Onoj ružnoj, kada su neki primitivci provalili u njega, ilegalno ga zauzeli te preko noći uništili. Praveći, naime, taj krug po Saloonu nisam mogao ne prisjetiti se svih onih krugova koje sam tu radio dok je klub bio na vrhuncu svoje slave i dok se od gužve jedva prolazilo, a što je bila dodatna čar svega toga jer bi se uvijek srelo nekog poznatog, malo se zadržalo razgovarajući s njim ili njom, te očešalo od nekoga nepoznatog, ali po mogućnosti atraktivnog. (Ta sjećanja mi, evo, ipak nisu uspjeli uništiti poput svih ovih klupskih zidova i instalacija...)
Maro je po tko zna koji put ispričao cijelu tu priču i otvorio srce, ne obazirući se pri tome na komentare zlonamjernika koji su se tijekom njihove pravne i medijske bitke radovali tim nevoljama, a ono što, osim njegove iskrenosti, zaista fascinira je pozitivan stav prema životu i budućnosti kluba. Iz cijele te situacije koja je za njega i njegova oca bila nevjerojatno teška, izašao je, čini mi se, mnogo jači.
Isto će biti, uvjeren sam, i s njegovim klubom!
Uspjeh Saloona je, naime, i uspjeh onog finog, kulturnog i građanski odgojenog Zagreba koji se voli i zna dobro provoditi, a grad je pun takvih ljudi, samo su posljednjih godina bili loše raspoređeni. Vrijeme je napokon došlo da ih se ponovno okupi, bez obzira hoće li to biti već na ovaj Badnjak ili onaj idući, a svi znamo da to može biti samo na jednom mjestu - za šankom u Saloonu.
