Split je uvijek bio poznat kao grad originalnih ljudi, ali i neshvaćenih umjetnika. Legendarni Miljenko Smoje najbolje je opisao mentalitet stanovnika "najluđeg grada na svitu" koji su često s podsmijehom gledali na genijalce među sobom. Jedan od takvih genijalaca je Marinko Biškić (59), prvi splitski panker, a danas uspješan proizvođač čokolada i vlasnik brenda Nadalina. Prije šest godina sa svojom je ekipom napravio najveću čokoladu na svijetu i ušao u Guinessovu knjigu rekorda, a posebno je ponosan na čokoladne ploče koje je radio za Gibonnija, Nenu Belana, Sunnysiderse i druge izvođače.
Kako ste uopće zavoljeli punk?
Zapravo je sve počelo zahvaljujući druženju sa Zdravkom Bajanom, koji je živio u mojoj zgradi. Bajan je široj javnosti danas poznat kao autor Belanovih uspješnica "Ludo zaljubljen" i "Sunčan dan". Nakon što smo u osnovnoj školi čuli album "Pljuni istini u oči" grupe Buldožer, počela nam se vrtjeti ideja da osnujemo punk sastav. Tamo negdje 1976./77, okupili smo ekipu iz ulice i počeli tamburati na terasi najvećeg nebodera u Splitu. Donijeli smo dvije stare gitare, a umjesto bubnjeva imali smo kante za smeće. Glumili smo da sviramo i zamišljali da smo rock-zvijezde. Iduće godine počele su prve informacije o punku. Na stranim radiostanicama slušali smo Ramonese i druge bendove, a onda nam je otkriće bila emisija Dražena Vrdoljaka koja je na tadašnjem Radio Zagrebu išla u podne. Oduševila nas je melodija punka i već tada sam se počeo oblačiti kao panker. Hodao sam u poderanim "rebatinkama", bojio kosu u crveno, izlazio u grad u pidžami...
I kako su ljudi reagirali kad bi vas vidjeli u pidžami?
Naravno, mnogi su me gledali sa smiješkom. Taj pristup punku u Splitu imao je dozu Mediterana, a ne destrukcije. Često su me zezali da sam "crtić-panker". Za koncerte sam se odijevao kao austrougarski oficir, s kuburom u ruci. Naše pjesme bile su laganije, ljubavne, ne provokativne. Što se tiče odijevanja, bilo je i onih kojima je to smetalo, pa sam tri puta dobio batina samo radi toga. Jednom sam ostao i bez zuba. Ja sam pacifist, ne ulazim u sukobe, ali znalo se dogoditi da bi došla grupa od njih desetak i navalila na nas premda ih nismo provocirali, samo smo sjedili na klupi i svirali gitare. Najčešće su to bile grupe iz ondašnjih prigradskih naselja. Nakon jednog koncerta na Brdima sam se prvi put pobojao i za život jer je njih tridesetak trčalo za mnom da me pretuku. Srećom, jedan poznanik naišao je s fićom i otvorio vrata u zadnji tren. Već sam bio na tlu i počeli su me cipelariti. Sljedećih mjesec dana nisam izlazio iz kuće jer su me tražili da me pretuku.
Jesu li vas onda gledali kao redikula?
Ja sam njima valjda bio blagi redikul. Meni ta riječ nema negativno značenje. Nikad u životu nisam pio niti se drogirao. Tada mi nitko nije vjerovao da baš ništa ne koristim. Inače, kada govorimo o tučnjavama, danas kažu da se nasilje povećalo. Rekao bih da je nasilje jednako, samo su oružja ubojitija. Prije bi ljudi uzeli palice i šaketali se, a danas je lako doći do puške ili bombe.
Odakle vam umjetničko ime Fon Biskich?
Fon je zapravo mjerna jedinica za buku, pa bi to bilo Bučni Biškić. Kako mi je uvijek bilo do dobre zezancije, spojio sam to s austrijskom titulom Von i predstavljao se kao austrougarski oficir. Svima je to bilo smiješno jer su znali da sam pacifist.
Jeste li vi otkrili Nenu Belana? On uvijek ističe da je počeo svirati u vašem pratećem bendu?
Pola tadašnje splitske scene išlo je u Tehničku školu. Stalno smo se družili tijekom odmora. Belan je osnovao grupu Narodno blago, pa smo se dogovorili da mi budu prateći bend i da zajedno nastupamo. Tako su oni svirali svojih deset pjesama, pa su me pratili na mojih deset. Tako je i nastala grupa Fon Biskich i Narodno blago. Stvarno sam sretan da me život spojio s Belanom jer sam uz njega, ustvari, naučio pjevati. Kada sam 1982. otišao u vojsku, bend se raspao i Belan je rekao da se više neće baviti rock-glazbom. Rekao je da će uzeti mandolinu i svirati na Braču s jednom klapom. To sam ga ljeto uspio nagovoriti da osnujemo bend koji će izvoditi glazbu pedesetih. U biti je cijeli taj punk koji smo izvodili imao melodijsku liniju iz pedesetih, pa mi je to bilo logično. Obojica smo voljeli talijansku kanconu i njihove prepjeve na hrvatski. Okupili smo bend i napravili program od petnaestak pjesama. Na jesen sam doveo i saksofonista, a ja sam namjeravao otići studirati i raditi u Zagreb. Belan je tada rekao: "O.K., dosad smo se zvali Marinko i Galebi asfalta", sad moramo promijeniti ime. Kako nam je jedna pjesma bila "Đavoli" od Rocca Granate, tako smo se i nazvali, a Neno je kazao da će privremeno pjevati dok mi ne nađu zamjenu. I evo, prošlo je gotovo 40 godina, a on je još uvijek zamjenski pjevač, ha-ha. Iskreno, nisam nikad zažalio što sam napustio bend jer ja i ne znam tako lijepo pjevati kao Belan, a on je i kompletan autor.
Kako ste potkraj osamdesetih, u bivšoj Jugoslaviji, odlučili postati privatni poduzetnik?
Nikad se nisam maknuo od glazbe, uvijek sam bio u glazbi i oko nje. Neko vrijeme pokušavao sam pomoći mladim bendovima, imao sam malu izdavačku kuću Luxor i za mene je izdavalo puno mladih bendova. Godine 1990. bio sam bez posla, posudio sam neku lovu i otvorio pekaru jer potječem iz pekarske obitelji. To je trajalo nekoliko godina, a radio sam neobične stvari za tadašnje vrijeme. Recimo, integralni kruh je mnogima bio nepoznanica. Proizvodio sam bublice od cjelovitog brašna koje sam mlio u vodenici u Solinu. Onda sam s nekoliko prijatelja počeo proizvoditi začine, a sve kako bismo imali neki posao. Bilo je to vrijeme kada je Ante Marković poticao privatno poduzetništvo. Država je tada davala puno veću poslovnu sigurnost nego danas. Nekad bi osoba koja vam ne bi platila račun imala problema sa sudom, a danas vam se smiju u lice. Prije se nije moglo dogoditi da vam tvrtka ode u stečaj i ostanu milijunski dugovi, a vi otvorite novu tvrtku.
I onda ste, nakon začina, počeli eksperimentirati s čokoladom?
Začine radim od 1990., a kada se taj posao prije 12 godina stabilizirao, mogao sam izdvojiti novac za nešto o čemu sam dugo maštao, baš kao i svako dijete. Kod mene je to bila velika želja jer sam, mogu iskreno reći, ovisnik o čokoladi. Kad bi drugi išli u Trst, drugima su donosili odjeću, a meni čokoladu. Počeo sam raditi prve eksperimente. Kako sam tada okupio bend, njegovi članovi bili su mi pokusni kunići. Tada smo se šalili da na omotu čokolada neće pisati "nije testirano na životinjama", nego "testirano na rock-glazbenicima". Nakon godinu dana eksperimentiranja, izišao sam s prvih deset čokolada, sa smokvama, maslinama, lavandom, rogačem... Držim se samo jedne stvari - proizvodim samo čokolade koje se meni sviđaju. Pokazalo se da ima ljudi kojima su fine. Bitno je naglasiti da sam jedini craft proizvođač čokolade u Hrvatskoj. Drugi mali proizvođači kupe gotovu čokoladu u Belgiji ili Francuskoj i onda je samo pretope. Radujem se što je prije mjesec dana Stiv Kahlina, odnosno nekadašnja rap-zvijezda El Bahatee počeo također proizvoditi svoje "bean to bar" čokolade u sklopu brenda Taman. Tako da sada bivši panker i bivši reper drže čokoladnu craft scenu u Hrvatskoj.
Povremeno proizvodite i čokoladne ploče koje sviraju i koje uvijek pobude interes. Ljetos ste tako na Thrill Blues Festivalu predstavili čokoladnu ploču Sunnysidersa koja je svirala, a potom su je svi pojeli. Odakle ideja za to?
Ideju mi je dao Igor Mihovilović, veliki zaljubljenik u demo-glazbu i čovjek koji piše blog o malim bendovima. Budući da ima veze s jednom češkom tvornicom koja radi vinile, dogovarali smo se o izdavanju moje ploče "O kakva luna". Kada smo naručili "Lunu", rekao mi je iz zezancije: 'Pa kad već imaš tvornicu čokolade, zašto ne napraviš ploču od čokolade, a ne od vinila?". Na prvu sam odmahnuo rukom jer mi je to izgledalo suludo, ali kako sam prirodno lud, nije mi dao vrag mira pa sam idućih šest mjeseci pokušavao napraviti čokoladnu ploču, i uspio sam. Tako sam prvo napravio ploču svoga Narodnog blaga, a dosad sam izdao desetak takvih ploča koje sviraju, a potom se pojedu - Sunnysiderse, Gibonnija, Nenu Belana i druge.
Prije šest godina ušli ste i u Guinnessovu knjigu rekorda jer ste napravili najveću čokoladu na svijetu?
Te godine slavili smo 25 godina mog brenda Nadalina i razmišljali kako to obilježiti. Inače, svoje djelatnike sam dosad svake godine vodio na putovanje Europom. Prvo smo mislili dijeliti čokoladu na rivi, pa smo se sjetili da bismo mogli napraviti veliku čokoladu i staviti je na Peristil. Tek smo potom išli vidjeti koliki je rekord i zgodno je ispalo da smo napravili čokoladu od 101 četvornog metra, baš kao i "101 dalmatinac". Naravno, sve smo podijelili. Nekoliko godina kasnije, rekord su srušili Slovenci, no razlika je u tome što smo mi radili čokoladu na otvorenom, a oni u šatoru na sajmu čokolade. No, bez obzira na to, napravili su respektabilan posao, njihov je rekord sad čokolada od 140 kvadrata. Inače, tu našu čokoladu pripremali smo nekoliko mjeseci, a zatim je cijelu noć topili na Peristilu.
Sigurno vam se sad po glavi mota neka nova briljantna ideja?
Meni je rad s čokoladom jako zabavan, tu nema kraja. Ona je idealna za eksperimentiranje. Svaki dan sam u pogonu. Preferiram tamnu, zdravu čokoladu i uvijek će biti nešto novo. Što se tiče glazbe, posljednje što sam snimio, s Belanom, Hrepom i Rolom, pjesma je "Od zrna do čokolade". Hrepa je napisao odličan tekst, koji je zapravo receptura kako se pravi čokolada. Sad povremeno zasviram s Hrepom i njegovim bendom Sunnysiders jer se moj razišao na sve strane. Sviram bez velikih planova.
VIDEO: Sanja Doležal otkrila je li joj draža 'Košulja plava' ili 'Za dobra stara vremena'
Mmmmm, čokolada. Moja velika ovisnost. Bar 10 deka smažem svaki dan. Nekad i 20. Bogu hvala na čokoladi. :)