– Nikada se nisam osjećala zvijezdom, ali osjećala sam da vrijedim, to jesam. Publika je to uvijek znala pokazati – rekla nam je Vera Svoboda u iskrenoj i emotivnoj životnoj ispovijesti u jesen 2021. godine. Našli smo se u Osijeku, za koji je cijeloga života bila vezana, iako je desetljećima živjela na zagrebačkoj adresi. U gradu na Dravi naći će i svoj vječni mir, uz voljenog i nikad prežaljenog supruga Julija Njikoša, na Aninu groblju.
Veru Svobodu smatra se jednom od najvećih glazbenih zvijezda u sedamdesetim godinama na prostoru bivše Jugoslavije. Proslavila se narodnim i starogradskim pjesmama, a tom je žanru ostala vjerna čitav život.
– Malo je bilo pjevača koji su pjevali takvu vrstu glazbe, a uglavnom su bili stariji i snimali su na Radio Zagrebu. Sviđale su mi se takve pjesme jer su tradicijske i autohtone, osjetila sam da sam tu “na svome”. Zanimljivo je da je prva pjesma koju sam na radiju otpjevala bila dalmatinska “U đardinu kad si ruže brala”. Kolege su pjevale slavonske. Inače, tada je, za razliku od sada, na svakoj radiopostaji, kao i u tadašnjem Jugotonu, postojala komisija koja je razabirala vrijedne pjesme, dakle one tradicijske, narodne, od tzv. novokomponiranih. Vrijednost se tradicijske glazbe tada puno više cijenila, bez obzira na to bila to sevdalinka, tamburaška ili bilo koja druga narodna pjesma. Moj je suprug Julije Njikoš bio glazbeni urednik, muzikolog i melograf. Za života je zapisao više od 4000 pjesama. Prema njegovim zapisima snimala sam tradicijske slavonske i starogradske pjesme – prisjetila se tada Vera Svoboda.
Pjevala je prvo u Dječjem kazalištu u Osijeku, a potom i na Radio Osijeku, i to su bile žive emisije, ne snimanje i “popeglavanje”.
– Sve je išlo direktno u eter. Imala sam i tremu, ali onda bih se sjetila da će me slušati svi koji u tom trenutku otvore radio pa bi me preplavio silan ponos. Da, vrlo rano sam postala svjesna da će mi glazba odrediti život, tako sam si to i zamišljala. Rođena sam na blagdan Velike Gospe, a kada sam bila sasvim mala, u dobi od pet ili šest godina, obiteljska mi je prijateljica, sjećam se, rekla: “Ti ćeš jednoga dana biti velika gospa u svom poslu.” I ja sam se toga držala – ispričala je.
U vrijeme Hrvatskog proljeća, 1971. godine, publika ju je izabrala za najbolju pjevačicu tradicionalne glazbe.
– Nisam bila politički angažirana u Hrvatskom proljeću, no odlazila sam 70-ih godina na turneje i pjevala katoličkim misijama u Australiji i Kanadi – pojasnila nam je.
– Bila sam prva glazbenica koja je dala intervju za Glas Koncila, don Živku Kustiću, s kojim smo suprug i ja bili obiteljski prijatelji. Rekla sam tada da sam vjernica i često pjevam katoličkim misijama u svijetu. Maknuli su me jedno vrijeme s Radio Zagreba, bez obzira na to što je moj suprug tamo bio urednik. Doživjela sam jednom da su me, na povratku s turneje iz Australije, dočekala dva gospodina i odvela u policijsku postaju pa me ispitivala gdje sam bila i kome sam pjevala. Suprug me s kćerima čekao u automobilu ispred zgrade policije. Rekla sam im: “Kome ću pjevati, ako ne Hrvatima i onima koji idu u crkvu?” Popustili su ipak na Radio Zagrebu, vidjeli su kako to nije ništa politički – kazala nam je.
Pjevala je u zatvoru u Staroj Gradiški, gdje su bili zatvoreni “proljećari”.
– Stala sam na improviziranu pozornicu i zavjesa se otvorila. Htjela sam, i uz policijsku stražu, na neki način izraziti zadovoljstvo što sam s njima, ali nisam znala naći riječi. I kažem im: “Želim vam dobru večer i drago mi je da vas vidim u ovako velikom broju.” Skoro su popadali pod svoje stolce. Pjevala sam im slavonske pjesme, svirao je tamburaški orkestar iz Starog Petrovog Sela. Slušali su nas svi političari koji su bili aktivni u Hrvatskom proljeću i zatvoreni, ne sjećam se svih poimence, ali pamtim Vladu Gotovca, Dražena Budišu, kao i Stipu Mesića koji se i danas, kad god se sretnemo, prisjeti te anegdote. Mene su pozvali oni koji su ih zatvorili, jer su im htjeli napraviti neki ugođaj. Koncert je bio u dvorani u kompleksu zatvora – opisala je Vera.
Učlanila se u HDZ na poziv predsjednika Franje Tuđmana, iz njegovih je ruku primila člansku iskaznicu. Nije se nikada politički aktivirala, iako su joj to nudili, no njezina je kći Vesna završila u diplomaciji. Radila je kao prvi hrvatski kulturni ataše u Sarajevu. Tadašnji ministar Mate Granić pozvao ju 1993. u diplomaciju, bila je do tada urednica na Hrvatskom radiju.
Vera Svoboda rodom je iz situirane obitelji, otac joj vuče korijene iz Češke, a mama je “folksdojčer”.
– Tata je imao vlastitu trgovinu mješovite robe u selu Mikleuš, kod Podravske Slatine. Sjećam se, bližio se Božić i otac je išao u Zagreb kako bi kupio sve što treba za blagdane. Kada je roba stigla, uzela sam te čokolade, bombone i odnijela ih djeci. Dobila sam batina jer je su bili namijenjeni prodaji, no bila sam ponosna što sam im darovala slatkiše. Drugi svjetski rat donio je toliko zla! Baka i djed, mamini roditelji, završili su u logoru u Valpovu. Prije rata bili su bogati, imali su kuću u osječkom Donjem gradu. Kao šestogodišnja djevojčica nosila sam im s mamom pakete hrane do ulaza u logor. Jednoga dana rekli su nam da ne moramo više dolaziti, baka i djed umrli su od pjegavog tifusa i pokopani. Ne sjećam se detaljno toga doba, bila sam mala, ali bio je to veliki šok – ispričala nam je pjevačica.
– Mama je kasnije ostala sama, jer je otac poginuo 1945., kolima je naletio na partizansku minu i izgubio noge, te je umro od sepse. Imala sam devet godina kada sam izgubila oca, tako da me majka sama othranila, no nisu mi zbog toga ostale traume. Ona je bila krojačica, radila je u krojačkom salonu u Kapucinskoj ulici, u središtu Osijeka, a i ja sam brzo stala na noge. Završila sam ekonomsku školu, a kasnije, kada sam se udala i rodila dvije kćeri, upisala sam pedagošku akademiju i diplomirala engleski jezik i književnost – dodala je Vera Svoboda, koja je do samoga kraja ostala ono što je bila i tijekom cijele karijere: istinska dama.
Studij je upisala tek s 30 godina, a sama je rekla kako je to bilo vrlo ambiciozno.
– Ali sve sam uspjela, diplomirala sam u roku i s najboljim uspjehom u svojoj generaciji. Zbog karijere se nisam ranije mogla posvetiti studiju. Uspjela sam zahvaljujući majci Katarini koja je čuvala moje kćeri. Sve je to život, brzi život... Da namjeravam studirati, suprug je doznao tek kada sam doma donijela indeks. Bio je skeptičan, zadirkivao me da ću se osramotiti, ali mi je na kraju rekao: “Svaka ti čast!” Inače, najprije sam pohađala srednju Glazbenu školu Franje Kuhača u Osijeku, ali nisam je završila – navela je ona.
Udala se za doajena tamburaške glazbe, skladatelja i glazbenog urednika Julija Njikoša koji je producirao i aranžirao najveći broj njezinih pjesama.
Kako je bilo poslovno surađivati s čovjekom s kojim dijelite i privatni život?
– Jako dobro! Nismo se baš ni svađali, možda nismo stigli jer je on često svirao, a ja pjevala. Oboje smo dosta putovali, i zajedno i odvojeno. Jedan golub doleti, drugi odleti. Moja majka nam je pomagala oko odgoja djece pa je sve bilo puno lakše. Upoznali smo se u crkvi u Vukovaru, kada smo bili na izletu sa Slavonskim tamburaškim društvom Pajo Kolarić. Primijetio je kako pjevam i pozvao me da dođem pjevati na Radio Osijek. Jao! Kada sam čula da ću pjevati na radiju... Nisam tada ni slutila da će se kasnije razviti ljubav. Bio je zaručen, ostavio je zaručnicu i nakon dvije godine veze smo se vjenčali. Udala sam se s 19 godina, dakle 1955. Bio je stariji od mene 12 godina. Roditelji možda nisu bili sretni zbog toga, ali više se i ne sjećam, to mi je izblijedjelo. Julije je preminuo 2010., proveli smo u braku 55 godina. Tajna je u razumijevanju, a razumijevanju je sigurno pridonijelo i to što smo oboje bili u svijetu glazbe. On je obilazio sela diljem Slavonije, Baranje i Srijema i zapisivao narodne pjesme, a i ja sam puno s njim putovala po terenu, kako bih upila taj slavonski, ikavski dijalekt i naučila pjevati od starijih baka i dida, što mi je puno pomoglo u životu – rekla je.
Zbog njegova je posla i odselila u Zagreb.
– Dobio je premještaj na Radio Zagreb, on je prvi otišao, živio jedno vrijeme sam u Zagrebu, a vikendom dolazio u Osijek. Više nismo mogli tako pa smo se svi zajedno, s dvije kćerkice, odselili 1972. Donijelo mi je to dobro za karijeru i mogla sam po svijetu pronositi našu lijepu slavonsku pjesmu – prisjetila se.
Vera Svoboda dobila je 2022. nagradu Porin za životno djelo, a dodjela je bila baš u njezinom Osijeku...
Počivala u miru Božjem