Lijepo je kad si neki glazbenik želi i može priuštiti drugačije, intimnije i zahtjevnije koncerte od uobičajenih, u manjim prostorima. Onda publika vidi nastupe poput Massimove serije od tri rasprodana koncerta u zagrebačkom Kazalištu Gavella, luksuzne predstave na kojima ima dojam da netko, u ovom slučaju Massimo, pjeva (i svira) samo za njih, skoro pa u "dnevnoj sobi".
Doduše, ulaznice moraju biti nešto skuplje, upravo zbog manjeg broja publike, ali prednosti su višestruke i za one na pozornici i za publiku. Upravo to bila je logika Massimove drugačije, intimističke serije "Boutique" nastupa, na kojoima je na pozornici bio u društvu prvoklasnih domaćih glazbenika, Elvisa Stanića na gitari i harmonici, Ivana Popeskića na klavijaturama i Henryja Radanovića na stick basu (kontrabasu). I sam Massimo rekao je da su hrabro i ludo krenuli u priču koja se na kraju pokazala dobitnom kombinacijom i za glazbenike i publiku.
Osjetilo se to od samog početka kad je Massimov glas ispunio Gavellu u Gibonnijevoj "Tajnoj vještini", a upravo je vještina glasa i sviračkog stasa 21. izvedene pjesme bila istaknuta u skoro dva sata nastupa. Jasna svirka i fenomenalni aranžmani četvorice majstora instrumenata - jer se i Massimo dohvatio električne i akustične gitare, a izvrstan je gitarist koji premalo svira u javnosti - otkrivali su drugačije lice poznatih pjesama.
"Kod nas se dovoljno ne cijeni autore pjesama", rekao je Massimo na samom početku i upravo to bio je moto večeri posvećenih uspješnom Massimovom albumu "Vještina", objavljenom pred 15 godina, premda je koncert bio retrospektiva čitave solo karijere, sve do prvih hitova "Samo jedan dan", "Stranac u noći" i, naravno, "Sjaja u tami" Doriana Graya. Najbolju posvetu autorima dat će, dakako, najbolji pjevač, a Massimov glas zaista je unikatan instrument u stanju "prodrmati" bilo koju pjesmu. Pogotovo uz ovakvu sviračku postavu koja može odsvirati deset puta više nego što pokazuje na pozornici, pa je uz pogodno svjetlo, kazališnu atmosferu i izvanredan zvuk publika kao u nweyorškom Beacon Theatreu mogla slušati majstorije na pozornici, duhovite Maxove konferanse, ali i pjevati u ključnim trenucima.
Najvažnije, poznate pjesme Massimo i trojica pretvorili su u elegantan recital u kojem hitovi Dedića, Gibe, Dugmeta, Indexa, Tutića i drugih više nisu bili samo stara, opća mjesta s YouTubea, nego nove autorske verzije koje su pjesmama vratile okus stvarnog života, a poznati tekstovi dobivali prirodan smisao i težinu. Ukratko, na tragu uzrečice "dobro, bolje, massimalno", Massimo i kolege maksimalno su "pazili" odabrane pjesme i dali im dignitet pred oduševljenom publikom, na čemu im i autori pjesama mogu biti zahvalni.
Po običaju stenjao, vukao mačku za rep sa mahanjima šenule tuke.