Varoš. Šuškaju plahte, susjedi vode ljubav. Sve se čuje tu među nabijenim kućama. Susjeda galami na muža, svaka se “rič” čuje. Kad se rodi “dite”, svi se vesele, kad tko od varošana umre – zajedno tuguju. Prozor do prozora, znaju što tko ima za večeru. Dio grada, sirotinjski, u kojem žive s – kozama i kokošima, među vrtovima, ispod bijelog veša koji se suši. Čuješ tu i kad netko – prdne.
– To je Varoš. Suživot gdje nema tajni – priča Ivan Živković (36), redatelj, scenarist i producent dokumentarne serije kojom HRT otvara jesensku shemu. Varoški amarcord, dokumentarna tetralogija o dalmatinskim varošima, počinje se prikazivati večeras na HRT 1, od 20:40 sati. Kultni režiser 20. stoljeća Federico Fellini za svoj “Amarcord”, u slobodnom prijevodu “Sjećam se”, iz 1973., dobio je Oscar. Opisivao je vlastiti kraj, razuzdane, živopisne Talijane iz rodnog Riminija. U četiri nastavka dalmatinske inačice sličan je motiv. Povratak u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, gdje se miješa bijeda, siromaštvo, s opakim humorom.
Mjesto bez tajni
– U naslov serijala stavio sam Fellinijev kultni naslov, i nekako je i to bio imperativ da epizode obiluju humorom. Felinijevski likovi, genijalci, oriđinali. Luzeri i pobjednici. Svi u tijesnim kalama, kućama, kako zajedno odrastaju. Očevi koji su u ratno doba radili kao nadničari u poljima, majke su bile sluškinje u gradskim kućama i njihova djeca koja odrastaju na ulici. Arsen Dedić, Mišo Kovač i Vice Vukov u šibenskom Varošu, Miljenko Smoje, Ivica Šurjak, Zoran Vulić, pa i Ivo Sanader u splitskom Varošu, ribari, vojnici i pijanci u zadarskom, genijalci u onom sinjskom... – kaže Žika, svojedobno Večernjakov novinar, pa nastavlja varošku priču:
– Vidi, i Oliver je u pjesmi “Picaferaj”, za koju je Runjić napisao glazbu, a Duplančić tekst, i s kojom je Dragojević započeo karijeru i prvi put nastupio na Splitskom festivalu, opisao Veli Varoš u prvom stihu: “Kad zadnja sunčana zraka za Marjan umorna zađe, Križevon kalon niz varoš pojde na rivu picaferaj.” Tijardović, Smoje... mnogi su ovdje gradili svoje priče i likove.
Živković je četiri nastavka “Varoškog amarcorda” koji će se prikazivati nedjeljom, podijelio na gradove – Šibenik, Split, Zadar i Sinj.
– Mentaliteti ljudi odraslih u Varošu su intrigantni. Izlazili su iz Varoša najveći genijalci poput Arsena Dedića u mom Šibeniku, ali i redikuli i oriđinali. Varoš je nevjerojatno kontrastan. Čovjeka, po meni, jače definira zavičaj, nego što ga obilježuju drugi identiteti, domovina ili nacija.
Razgovarao je s desecima aktera života, i znanih i neznanih. Otkrio neka neznana lica.
– Barica, recimo. Njoj bi, po meni, u Zadru trebali podići spomenik. Spomenik Barici s trudničkim trbuhom. Jer, riječ je o ženi iz Varoša koja je rodila 21 dite! Imala je dva muža, a nakon što je prvi umro, nastavila je život s čovjekom koji je radio u obiteljskoj slastičarnici. Bilo je to doba prije i poslije Drugog svjetskog rata, žena je samo rađala i čuvala djecu. Bili su sirotinja, svi u trošnoj kućici. Preživjelo je 12-ero djece.
U istom zadarskom Varošu, često se i danas spominje ime Gracijele. Zadarske dame noći.
– Gracijela i Palmina su, kako bi to rekli, ordinirale u Varošu. Bio je to mračni dio Zadra, mjesto gdje su obitavali pijanci i prostitutke. Jedna je dovodila kući vojnike, druga pijance iz taverne. Takvo je doba, no intrigira taj zajednički suživot. Šjor Andrija, danas čovjek u mirovini, u filmu se prisjeća susreta s Gracijelom.
Što je ispričao? Čega se sjeća?
– Bio je tada dite, došao je iz unutrašnjosti u veliki grad, spavao je u Varošu, imao je možda 12 godina. Gracijela mu je bila susjeda. I pitala ona njega jedan dan: “Mali, jesi li gladan? Dođi na brudet.” I sjeo on kod nje u kuhinju, počeo on jesti brudet, taman pojeo par žlica, a Gracijela digla suknju i – počela pred njime prati međunožje! “Prestrašen prizorom, a bio sam klinac, odjurio sam taj čas. A brudet nisam dugo nakon toga mogao pojesti”, ispričao je. To su te varoške priče...
Što bi u metropoli bio Varoš? Koji zagrebački kvart?
– Staro Trnje. Zemljišta na Trnju dobivali su ljudi koji su radili na željeznici. I u mojoj mladosti, što nije bilo davno, sjećam se dolazaka u Zagreb, baš u taj kvart, gdje su i dalje postojale male kuće, vrtovi, ljudi su držali kokoši, bilo je puno kuća bez vode, uzimali su je sa “železnih Franceka”, odnosno ručnih pumpi.
Vraćamo se na večerašnju premijeru, tetralogija počinje – “Šibenskim amacordom”.
– Da bi se shvatilo o kakvom je prostoru riječ, dovoljna je ova slika. Djeca igraju nogomet na ulici u Varošu. Na golu je Mate Mišo Kovač. Igra i Pere Nadoveza, legendarni splitski Pele, devetka Hajduka, a kraj njega i jedan od prvih susjeda – Krasnodar Rora, kasnije legendarno krilo Dinama.
Arsen Dedić nije igrao?
– Arsen je bio mlađi od Miše. Drugi tip. Dedić je tad bio gimnazijalac, najbolji učenik Šibenske gimnazije. Išao je u glazbenu školu, bio genijalac, svirao u gradskoj glazbi. A Mišo? On je tada imao 400 neopravdanih sati! Zgodno je znati za Mišu – njemu bio cilj postati golman Hajduka. Mišin otac Jakov bio je šef dućana Beko, tadašnje Beogradske konfekcije, mater mu je bila domaćica, živjeli su i oni tu u maloj trošnoj kući. Arsenova majka Jelka, pričao mi je to njegov brat Milutin, tražila je od djece da se školuju. Otac Jovo bio je zidar, težak. Željela je od njih učiniti nešto. Arsen je svirao flautu i piccolo, a Milutin je svirao limeni puhači instrument bariton. U Amarcordu je prikazana upravo ta atmosfera iz koje su dolazili. I slavni, i manje slavni.
Arsen je bio ministar straha
– Arsen je, kao nitko drugi, poetički artikulirao Šibenik i Dalmaciju. Pogađao me svojom glazbom, a svim studentima provincijalcima, desetljećima prije mene, pa tako i meni, njegova je pjesma nekako bila sinopsis naših života. Istina, nisam išao vlakom iz Perkovića, u moje se studentsko vrijeme putovalo autobusom, iako još nije bilo Dalmatine. Dirali su nas studente s juga ti stihovi, jer gdje god zagrebeš, više ništa slično ne možeš čuti. I “O mladosti” jedna je od takvih stvari. On je zaista bio persona ministra straha. Sreli bi se, tu na ulici, Šibenik je mali grad. Pozdravio bi, poželio dobar dan i tu bi stalo. Rijetko je, kad je došao ovdje, izlazio. Popio bi piće u Kazališnoj kavani, ali je većinom vrijeme provodio u Varošu. Zgodna je, eto anegdota, kada ga je nazvao Đani Stipaničev i pitao može li obraditi nešto njegovo, a Dedić mu rekao: “Može, imam u Donjem polju, jednu oranicu, pa to obrađuj sinko.”
Kakav je humor bio u Varošu?
– Specifičan. Onoga tko nema nogu zvali bi “Stonoga”. Tko je ćelav, njega “Rico”. Tko slabije vidi, dobio bi nadimak “Snajper”. Humorom, koji nekad i nije bio korektan, koji je trebalo probaviti, oni su se borili protiv problema. Protiv bijede, protiv siromaštva. Humor je definirao te dijelove dalmatinskih gradova u kojima je živio niži stalež.
Na primjeru Sinja se ti kontrasti sjajno vide, posebno iz doba kada su žene počele raditi u tvornicama. Neke su, zbog toga, prozivali i kurvama. Jer, eto, rade – na traci.
– Jedna je sinjska obitelj dala Miku Tripala, a druga Vicu Buljana, čiji je život u seriji “Čovik i po” glumio Boris Dvornik. Baš je Buljan u Sinj doveo tvornicu Dalmatinku, koja je zaposlila većinu Cetinske krajine. Sinj je bio točka u kojoj se ruralna Krajina preobražuje u urbani kulturni modalitet. I baš je ta tvornica na to najsnažnije djelovala. Eto, žene koje dotad nisu nikad radile, došle su raditi u tvornice. Svi su bili u čudu – žene pa rade?! Čak ih je tada društvo i osuđivalo, jer često su radile i u trećoj noćnoj smjeni pa su ih prozivali “kurvama”. A u tvornicama su čak učile i kako se održava higijena, od pranja kose nadalje... Takvo je to doba bilo, to sam želio prikazati. Naravno, nisam radio sam. Film je timski rad. Nije djelo jednog čovjeka, već više ljudi. Imam sreću, što imam ljude s kojima se odlično slažem i koji su radili, direktor fotografije je Tomislav Krnić, a montažer Marko Šuvak Martinović.
Gdje će autor gledati premijeru?
– Neću gledati. Svaki kadar ova četiri dokumentarca meni je prošao stotine puta pred očima, odvrtio se nebrojeno puta. Bit ću na Zlarinu. Ili Prviću. Negdje gdje nema TV-a. Svoj sam dio odradio, dalje je na gledateljima... Želim im da se nasmiju.
Pogledajte video: Gdje su i što danas rade zvijezde 1. hrvatskog realityja
Danas, bar u zadarskom Varosu, minihotel do minihotela i sami apartmni i pizzacut-ovi puni furesta, o Gracijeli i domatjem svitu mos samo u novinama citati. Skolu na poluotoku bi mogli u veliki jeftini otel priurediti.