Prije dvadeset godina svi smo bili zalijepljeni za ekran kada bi se na njemu pojavila neka od naših najdražih humorističnih serija.
“Frasier”, “Seinfeld” i “Prijatelji” serije su o kojima se raspravljalo nakon svake epizode, šale su se preslikavale na druženja s potencijalnim partnericama, pogotovo one iz “Seinfelda”, serije popularne po tome što je zapravo nije imala klasičnu radnju te su se glumci i producenti često šalili da je serija zapravo “ni o čemu”.
Desetljećima su riječi humoristična serija i komedija bile gotovo nerazdvojivi pojmovi televizijske komedije; većina najpopularnijih komedija na TV-u bile su upravo humoristične serije, najčešće je bila riječ samo o jednoj glumačkoj postavi ili na poslu (“Kafić uzdravlje”, “The Office” i “30 Rock”) ili u kući, odnosno stanu (“I Love Lucy”, “Prijatelji”). Iako teme i ritam variraju, u najdugovječnijim hitovima prevladavaju šale i lako probavljive teme.
Mračne teme, ako postoje, često su prikrivene, primjerice deprimirajući životi likova serije “Kafić uzdravlje” ili apatetična psihoza postave Seinfelda, ali one su sekundarne u odnosu na svrhu humoristične serije, a to je – nasmijati gledatelja.
No čini se da ih danas ima sve manje, a ove novije razlikuju se po mnogočemu od svojih prethodnica. Što se dogodilo?
Glavni krivac ponajprije su neprestane reprize popularnih humorističnih serija. Koliko smo epizoda “Dadilje” pogledali? Toliko da nam Fran i gospodin Sheffield više nisu bili smiješni. Kad nam je točno počeo ići na živce nazalni glas Raya Romana koji se ne želi suprotstaviti svojim napornim roditeljima koji žive u kući preko puta? Šale jednostavno izgube smisao kada ih se ispriča ili čuje više puta pa namontirani smijeh više ne pomaže da se smijemo nečemu što smo čuli već sedam puta.
Fokus na šale isto tako sve je manje “cool” i zapravo je “passe”. Televizija je došla do te razine da su nekakvi okviri i granice sve manje važni. Neka emisija može trajati ili samo 11 minuta ili više od 90, može biti isključivo dostupna za gledanje na nekoj aplikaciji ili na televiziji, može biti iz bilo koje zemlje i baviti se temom na bilo koji način. S takvom slobodom format humoristične serije koja traje pola sata čini se nepotrebno restriktivnim i zastarjelim te, realno, ne baš uzbudljivim.
U nekom trenutku ljudi su jednostavno odlučili da je, ako je primarni cilj serije samo da se gledatelj nasmije, to zapravo glupo, lijeno, čistunski. No to je stvarno loša odluka, pogotovo zato što je jako teško nasmijati ljude i zadržati ih na jednom programu čak pola sata uz sve moguće distrakcije koje danas postoje. Dramu je isto tako uvijek bilo lakše “prodati” kritičarima. Jer kad drama baš i ne funkcionira, i dalje je dramatično, ali kad se na komediju nitko ne nasmije, sve je gotovo.
Humoristične serije koje trenutačno gledamo razlikuju se od onih koji na koje smo se navikli u devedesetima. Nijedan televizijski format nije prošao tako divlju i brzu evoluciju. Danas na televiziji sve mora biti “cool”. Nema više mjesta za šeprtljave glavne likove koji nemaju neke stvarne probleme. Sve je to počelo uspjehom serije “Bez oduševljenja, molim!” genijalnog Larryja Davida, koji je ujedno i jedan od tvoraca “Seinfelda”, tako da mu definitivno nije bio problem nasmijati gledatelje, no njegov opušteni pristup i fokus na bolne situacije uspio je prodati ideju da je dovoljno da se glavne aktere stavi u neugodnu situaciju. No format koji je zapravo zamijenio humorističnu seriju na televiziji spoj je drame i komedije. Trenutačno najbolje prolaze serije koje - nisu nužno smiješne, komedije o kreativcima na antidepresivima koji žive u New Yorku ili Los Angelesu. Samo zabava više nije “cool”.
Oko 90%mainstream medija u americi u vlasništvu je 4 korporacije i oni iz određenih razloga potiču zatupljivanje površnost pa čak i dekadenciju a taj se obrazac prelijeva i na nas. Zvuči čudno ali istražujte i zaključujte sami