Bad Blood, metal-hardcore bend iz Zagreba najavljuje "Invasion from the East" festival u petak 30. rujna u KSET-u. Ovu smo priliku iskoristili da s njihovim frontmanom Brankom Nađem popričamo i o metal-sceni u Hrvatskoj, o tome što su oni doživjeli u 18 godina od okupljanja te o aktualnom trenutku u hrvatskoj glazbi. Nađ je s nama razgovarao bez zadrške, a takav je i na sceni, u što se morate obavezno sami uvjeriti.
Već dulje se bruji u glazbenim krugovima o nekakvoj invaziji na Zagreb. O čemu je zapravo riječ?
Invazija će se dogoditi ovaj petak, 30. rujna u zagrebačkom klubu KSET, kada će na festivalu Invasion From The East zasvirati pet metal bandova. Uz naš Bad Blood, koji je domaćin i koji promovira novi album “Inner Core”, nastupit će osječka Kymera i From Ashes iz slovenskog Kopra te domaći dečki, Rum Smugglers i Mephisto’s Requiem iz Zagreba.
Riječ je zapravo o putujućem festivalu – Invasion From The East, putujućoj karavani bendova, koji je pokrenuo Milan von Stone, osnivač Miner Recordsa, radi promoviranja underground bendova široj publici. Prva zagrebačka Invazija tako će se dogoditi u sklopu Velike rock eksplozije, trodnevnog festivala u KSET-u, još jednog u nizu evenata kojima taj kultni klub slavi 40 godina rada.
Kakva je danas, u 2016. godini, uopće situacija na toj metal, underground sceni? Šira javnost ne zna mnogo o tome...
Ne zna zato što mainstream mediji ne posvećuju nikakvu pozornost toj sceni, tom velikom subkulturnom pokretu koji danas okuplja jako mnogo bendova i slušatelja, no sasvim je nevidljiv u Hrvatskoj kojom dominiraju Seve, Rozga i slične “veličine”. No, možda je i bolje da je tako jer underground scena i mora biti daleko od mainstream medija.
Jedino tako se zadržava iskrenost u muzičkom izričaju, budući da bendovi i muzičari nisu prisiljeni na razne kompromise. Svi zajedno znamo da nikad nećemo biti slavni i bogati, da se naše pjesme nikada neće vrtjeti po hit-ljestvicama radijskih postaja. I to je u redu. Imamo svoje klubove, imamo svoju vjernu publiku. Pametnome dosta.
Spomenuo si Miner Records, label koji okuplja upravo ovakve metal i hardcore bendove. S obzirom na sveprisutni internet, dijeljenje i skidanje glazbe, koliko danas ima smisla snimati i izdavati klasičan CD album ili ploču?
Naš bend postoji poprilično dugo, već osamnaest godina, i prošli smo cijelu tu evoluciju: od snimanja i presnimavanja vlastitih demo-kazeta, do snimanja albuma u svakakvim “studijima”, preko prženja CD-a na osobnim računalima do današnjeg vremena kada zaista ima dosta profesionalnih studija, a muzika koju snimaju domaći bendovi produkcijski zvuči vrhunski .
E sad, internet je dobra stvar jer možemo svoju glazbu ponuditi i podijeliti sa zaista golemom publikom, ali smo se dosad nebrojeno puta uvjerili da slušatelj voli u ruci imati fizički CD. Znači, album otisnut na ovaj ili onaj način. Naša zadnja dva albuma objavljena su upravo za Miner Records, label koji puno energije polaže u promociju svojih bendova. Dakle, snimanje i izdavanje albuma još uvijek ima jako mnogo smisla, unatoč internetu, društvenim mrežama i "mp3cama".
Kako dogovarate koncerte, imate li menadžera ili sve radite sami?
Menadžera nikad nismo imali i zadnjih smo 18 godina većinu toga odradili sami. Srećom, otkako smo na Miner labelu, od njih imamo svesrdnu pomoć. Korektnu i kvalitetnu. Prije toga osobno sam oduvijek zazirao od raznoraznih domaćih samoprozvanih menadžera i promotora. Jer je uglavnom riječ o sumnjivim likovima kojima su pare na prvome mjestu i gledaju isključivo zaradu dok im je promocija tog “svog” benda na zadnjem mjestu.
Nudili su nam se tijekom godina različiti menadžeri i promotori, koji su od nas tražili novac da nas promoviraju, koji su nas zvali na razne festivale i koncerte, a da nisu bili spremni platiti ni osnovne putne troškove... Pa smo se svima njima redom zahvalili. Danas smo, srećom, u poziciji da više nikoga ne moramo vući za rukav jer nam se organizatori koncerata i festivala u pravilu sami javljaju. Naročito kad nas negdje pogledaju uživo, s obzirom na to da je Bad Blood oduvijek bio najjači upravo na stageu.
Koji su vam uzori, kojim su vas bendovi potaknuli da stvorite vlastiti?
Svakako bi to bila Pantera, bend koji je i muzički i live uništavao sve pred sobom. I kada sam prvi put čuo za njih, rekao sam sebi da jednog dana želim imati “takav” bend. Ne kopirati ih muzički, stilski, već biti bend koji će u svojim nastupima uvijek davati divljinu, energičnost, beskompromisnost, nastupati kao da ne postoji sutra. Mislim da smo u tome uspjeli i danas smo na metal-hardcore sceni upravo poznati kao “divljaci” koji svojim nastupima nikoga ne ostavljaju ravnodušnima.
Jasno je da od ovakve glazbe ne možete živjeti. Što planirate? Hoće li vam ovo i dalje biti samo hobi ili se ipak nadate da bi jednog dana mogli doživjeti i komercijalni uspjeh?
Odavno smo shvatili gdje živimo i pomirili se s time da od metala i hardcorea u Hrvatskoj ne može biti kruha niti se od toga može živjeti. Dakle, svi u bendu imamo svoje stabilne poslove i radna mjesta, a muzika nam je hobi, bend ispušni ventil.
Koliko još dugo? Zaista ne znam. Dok je volje i ljubavi prema glazbi, iskrenosti prema onome što radimo, odnosno dok nas život ne rastrga i jednostavno svojom kolotečinom i egzistencijalnim presingom ne obeshrabri. Zasad, srećom, još nije.
>> Treće izdanje festivala donosi dva svjetski poznata metal benda
