Malo je koja emisija prijašnjih godina dobila tolike hvalospjeve kao što je A-strana HRT-a. Show u kojem briljiraju mlade zvijezde, ali i dobro poznati pjevači, nije nas raočarala ni u svom božićnom izdanju, a ne sumnjamo da će slično biti i na samu Staru godinu.
Uspjehu emisije svakako su pridonijeli i njeni voditelji – mladi Ivan Vukušić i omiljeno lice Duško Ćurlić s kojim smo i porazgovarali o fenomenu emisije, ali i o njegovoj karijeri.
U čemu je tajna A-strane? Dosad nisam čuo osobu koja je rekla da joj se ta emisija ne sviđa...
– Kad smo krenuli prve sezone, nismo se uopće nadali da će ljudi tako dobro reagirati. Ekipa na televiziji shvatila je da nam nedostaje domaće glazbe, ali i nostalgije pa smo sve sklopili u jednu lijepu ideju. Treća sezona je u tijeku, jednostavno je premalo emisija da bismo sve obradili. Zbog te pozitivne atmosfere i atmosfere koja ne trči za skandalom ljudi su to i zavoljeli. Očito je to i publika prepoznala, a ključna riječ je jednostavnost.
Ti mladi pjevači zaista su nevjerojatni. Kad ih gledamo na sceni, imamo dojam da su tu već 30 godina.
Prvo mi je super što su to mladi ljudi koji su uglavnom protekli iz Voicea. U drugim reality showovima natjecatelji se brzo zaborave. Oni pjevaju s najboljim bendom, subotom navečer u najvećem studiju HRT-a i to im itekako znači.
Mislite li da će netko od njih biti velika zvijezda kao Gibonni, Nina, Massimo, Čola, Rundek, Urban i drugi koje ste ugostili u A-strani?
– Danas su druga pravila igre jer trendove diktiraju društvene mreže, novi mediji. U naše vrijeme bilo je dovoljno pojaviti se nekoliko puta na televiziji i imati iza sebe tim. Danas je to puno šire i raspršenije, nemaš jasnih kriterija. Meni je drago da ti ljudi nisu išli linijom manjeg otpora pa razmišljali u stilu “idemo napraviti što veći skandal, to će imati veću naslovnicu u novinama ili veći naslov na portalu”. Isplativije je ići stepenicu po stepenicu.
Kako se slažete s Ivanom Vukušićem? Imate li mentorski odnos prema njemu?
– Imamo dosta sličnosti u odrastanju. Obojica smo odrasli u istom susjedstvu – on na Savici, ja na Trnju. Počeli smo karijeru na radiju, obojica igramo tenis, s tim da ga on igra ozbiljno, a ja poluozbiljno. Sviđa mi se način na koji razmišlja. Ivan ima ispred sebe veliki prostor i nadam se da će ga iskoristiti. Crpimo energiju jedan od drugog.
Ovogodišnju sezonu počeli ste emisijom o Oliveru koja je mnoge dirnula. Kako ste vi doživjeli snimanje te emisije?
– Moram vam iskreno reći da mi je to jako značilo. Kada sam počeo raditi prije nekih 25 godina, jedan od prvih zadataka bio mi je razgovor s Oliverom. Išao sam u Split, pripremio sam se kao nikad, ruke su mi drhtale dok smo se upoznavali. Čovjek me samo pogledao i rekao: “A jesi popija kavu? Spremi te papire, idemo popiti kavu pa ćemo poslije snimati.” Ušli smo u neki mali kafić, a tamo njegov brat i još neki prijatelji. Dva sam sata slušao kako pričaju o briškuli, ribama i vinu. S vremenom sam shvatio da se lagano opuštam i nakon toga snimili smo taj razgovor. Uvijek sam s njim razgovarao opušteno i nikad nisam zaboravio kako me prihvatio kao sebi ravnog.
U toj emisiji jednu prekrasnu stvar rekao je Urban: “Kad u ovom našem javnom poslu pomisliš da si netko i nešto jer te pozdravljaju na tržnici, pa ti onda dođe Oliver koji je bio veća zvijezda od svih, a opet tako jednostavan, bude te sram što se praviš važan. Nakon toga ti više ne padne na pamet praviti se važan.” Bilo je puno suza u toj emisiji, ali iznimno sam ponosan što sam sudjelovao u toj emisiji. Možda mi je jedan od najtežih poslova bio raditi njegov ispraćaj, zbog emocija koje sam imao prema njemu i zbog toga što je trebalo naći mjeru kako to prenositi.
Kad već spominjete to, svi vas danas doživljavamo kao vedrog i pristupačnog, no čuo sam da niste bili takvi na početku karijere?
– Nisam, mene je isto uhvatila televizijska slava. Bio sam dugo godina radijski voditelj i odjednom se počeo pojavljivati na malim ekranima. To je valjda bio znak da počnem ljubiti sliku svoju i hodati pola metra iznad zemlje i gledati ljude svisoka. To ide dok ne padneš na “stražnji dio sebe”. Kad se prizemljiš, na tebi je da se ustaneš i kreneš normalnim korakom dalje. Neki to shvate, a neki ne. Ja sam imao sreću da sam to shvatio, ne samo zahvaljujući sebi. Ima nešto i u kućnom odgoju. Imao sam i odlične mentore. Mislim tu na pokojnu gospođu Helgu Vlahović, Olivera Mlakara, Vesnu Spinčić-Prelog, Željku Fattorini, Jasminu Nikić, pokojnog Vladu Levaka, generaciju zlatnog doba televizije.
Onda vas sigurno veseli povratak Dore?
– Pa veseli me da ljudi ponovno odlučuju tko će nas predstavljati na Eurosongu. Već 13 godina komentiram Eurosong i, bez obzira na to što mislili o njemu, činjenica je da je to promocija naše zemlje.
Je li vam žao što niste postali glumac? Tri ste puta pokušavali upisati Akademiju?
Pa da. To je bila mladenačka želja. Cijela moja generacija odrasla je u ZKM-u, išli smo u školu u Križanićevoj i željeli smo nastaviti karijeru na Akademiji. No ostali smo svi u tom nekom javnom prostoru. Evo, Igor Mešin mi je sad kolega. Obično kažu da su propali glumci voditelji, no Igor i Rene znaju da ih jako volim i cijenim.
Zato bi vam kćeri mogle nastaviti tim putem?
– Da, i one su u ZKM-u, vidjet ćemo gdje će završiti. Vole scenu, ali ih više zanimaju druge stvari. Danas cijela generacija drukčije doživljava pozornicu nego mi.
Pogledajte i gdje su nestale i što danas rade bivše prve dame TV-a.
Duško, jesi li mislio na Tarika Filipovića...?