Kada se spomene domaći strip, mnogima će prvo na pamet pasti vinkovački umjetnik Dubravko Mataković (63). Njegovi likovi poput Glištuna Gmižića, Malog Ivice ili Super Di nasmijavali su generacije obožavatelja, a strip "Overkloking", koji radi punih 18 godina, i danas je hit. Mataković je nedavno objavio svoju monografiju na čak 640 stranica u kojoj je sumirao sve svoje likove i albume.
Kako ste došli na ideju za izdavanjem tako opsežnog djela i koliko je trajala sama realizacija?
Knjiga je izašla iz tiska sredinom prošloga mjeseca. Ideja je bila moga prijatelja i kolege s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, akademskog slikara Hrvoja Duvnjaka. Samo mi je kroz razgovor uz kavu rekao: "Idemo ti napraviti monografiju." Nisam o tome uopće razmišljao, niti bih ikada nešto takvoga pokušao raditi, riječ je o zaista velikome poslu. Godinu dana smo radili pripreme, koncepciju, odabir autora koji će pisati o mome radu. Htjeli smo izbjeći klasičnu monografiju u kojoj ide tekst nekog kritičara pa zatim likovni prikazi. Uslijedilo je prikupljanje novčanih sredstava, a konkretan rad na monografiji trajao je još jednu godinu - izbor radova, digitalizacija i skeniranje. Dug je bio rad na omotu knjige koji sam do kraja iskomplicirao. Želio sam da bude šareno, upadljivo i bez naslova. Na kraju je Hrvoje isto imao velikog posla oko grafičkog oblikovanja knjige.
Što se sve u knjizi nalazi? Rekli ste da nije podijeljena kronološki, nego u cjeline?
Krenuo bih opet od naslovnice, odnosno korica. Predložio sam da bude brutalna, kao i većina radova unutra. Tema je slavonska svinjokolja na kojoj su svi moji glavni likovi iz stripova, s pojačanjem još nekih epizodnih. Poglavlja su posvećena tim glavnim likovima, od Malog Ivice, preko Protmana i Tetka Trinaestog, do ovih najnovijih, obitelji Škakljikavdžija iz web stripa "Overkloking". Za svako poglavlje napravio sam novu, uvodnu ilustraciju, njih devet. Tako je, na neki način, opet sve ispalo kronološki poredano. Kroz knjigu se provlače tekstovi Paule i Gorana Rema, Marte Banić, Borisa Becka i Lea Rafolta. I ovdje smo željeli izbjeći klasičan pristup, pa oni pišu o raznim pojmovima vezanim uz moje stripove, kao što su humor, crtež, nasilje, obitelj, škola, gaće, politika itd. I sam sam napisao uvode za poglavlja o tome kako su likovi nastajali. Zastupljeni su i stripovi u kojima sam surađivao s Krešimirom Zimonićem i Darkom Macanom i naravno, fotografije, portreti Vjerana Hrpke i Zvonimira Tanockog. Hrvoje, koji je na Akademiji bio mentor mojoj kćerki Diani, zamolio ju je da napravi ilustraciju, duplericu s likom Super Di iz Smiba.
Premda strip više nije toliko popularan kao i prije 40-50 godina, vaš "Overkloking" je i dalje jednako prihvaćen kao prvog dana, a table se često dijele po društvenim mrežama. Inspiracije vam očigledno ne nedostaje?
Strip više nije popularan na način kakav je bio prije, ne čita ga više svatko već profilirana publika koja želi i može kupiti stripove koji su sada luksuzno opremljene knjige. Ali postoje i stripovi na mrežama, kao što je taj moj "Overkloking", koji objavljujem više od osamnaest godina. Taj strip je popularan baš zbog toga što je svakome dostupan i može se dijeliti, a valjda malo i zbog sadržaja. Jedan naš umjetnik, ne sjećam se više koji, rekao je da su inspiraciju izmislili lijenčine, jer treba je kao nešto čekati, da se pojavi kao dobra vila. Ako konstantno radite i ako ste u stalnom mlincu i pri opterećenju pod kakvim sam ja, ideje vam dolaze. Ne kažem da padaju s neba, nekada se trebate pomučiti.
Kako ste uopće zavoljeli strip? Koliko je na vas utjecao Alan Ford?
Kao i većina mojih vršnjaka gutao sam stripove, jer tada je to bilo "u modi", odnosno neka vrsta zanimacije, kao što su to današnjoj djeci računalne igrice i slični sadržaji. Bio sam vrlo mali, nisam još znao slova, tata mi je donosio časopise sa stripovima i to me opčinilo. Živjeli smo u ulici u kojoj nije bilo puno djece i nisam u to vrijeme imao druge izvore. Tek kada smo se preselili, imao sam pet godina, vidio sam da druga djeca furaju okolo i druge stripove, sve smo to čitali, sakupljali, mijenjali se. Bio je zaista veliki izbor, niste sve mogli pratiti, a onda se pojavio taj Alan Ford. Bio sam u četvrtom razredu osnovne i s nestrpljenjem očekivao sljedeći broj. Zaista je, ne samo meni, bio velika novost, nekako drukčiji. Vjerojatno je na moj rad djelomice utjecao i rad Magnusa&Bunkera, to crnilo, ne samo grafičko nego i duhovno. Ali bilo je još puno stripova koje sam volio i koji su pomalo utjecali na ono što ću kasnije raditi. No nisu samo stripovi utjecali na moj rad, izdvojio bih i film, književnost…
Kada ste nacrtali i objavili svoj prvi strip? Kako ste se učili, s obzirom na to da onda nije bilo interneta na kojim biste se učili?
Prve stripove sam kao srednjoškolac objavljivao u Šumarskom listu, glasilu tadašnjih Slavonskih šuma iz Vinkovaca. Bilo mi je honorirano, a ideje sam dobivao od urednika jer nisam imao pojma o šumarskoj tematici. U Gimnaziji smo imali razredne zidne novine koje sam uređivao i crtao strip u nastavcima, nauštrb učenja. Poslije sam napravio neke stripove za natječaj Mladosti, čak su bili i objavljeni, pa zatim neke stripove za vinkovački Omladinski list i Privlačicu. Pravi rad je krenuo sa Studentskim listom. Još kao klinac sam nešto pokušavao, suočavao se s početničkim greškama. A onda mi je Veljko Zimonić, brat Krešimira, autora stripova i animiranih filmova, otkrio da se stripovi ne rade na formatu na kojem su tiskani, već na velikom formatu. Krešimir je to znao jer je pohađao Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu gdje se već formirala ideja i jezgra Novog kvadrata. Ostalo u vezi crtanja stripa sam sam savladavao čitajući i proučavajući stripove koji su mi bilo dostupni. Nisam imao druge pomoći.
Koliko vam je pomoglo školovanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu? Jeste li odmah znali da se nećete baviti grafikom?
Na akademiji sam učio crtati i promatrati, savladavati određene probleme i vještine. Naravno da to pomaže i u crtanju stripova. Vrlo brzo nakon diplomiranja shvatio sam da će mi za bavljenjem grafikom trebati odgovarajući prostor, preša i niz drugih stvari do kojih iz financijskih razloga nisam mogao doći. A strip, koji sam volio i usput crtao, nekako se dogodio. No, trebale su proći godine i godine dok nisam shvatio da mi je strip sudbina i da se više posvetim njemu.
Kako su nastali neki od vaših najpoznatijih likova, poput obitelji Gmižić ili malog Ivice?
O tome svemu piše u monografiji. Ivica je nastao još dok sam bio na Akademiji, iz zezancije. Radio sam ga na velikom B1 papiru, pastelima u 2-3 boje, na brzinu, više u formi krokija. Ti stripovi su na kraju završili, na inzistiranje prof. Miroslava Šuteja, a uz moj strah i sramežljivost, kao dio izložbe mog diplomskog rada. Gmižići su nastali spontano, kao jedni u nizu likova u stripovima koje sam radio za Nedjeljnu Dalmaciju krajem devedesetih. Svidjelo mi se kako su oni oživjeli pa sam ponovio, a onda opet i opet. Na kraju se Glištun Gmižić isprofilirao kao moj omiljeni lik.
Je li vaš najpoznatiji album "Prot Pikčrs", i danas je sinonim za vaš rad?
To zaista ne bih znao. Postoji niz obožavatelja koji će reći ovo ili ono. Taj album je izdan u vrijeme kada u nas nije bilo uobičajeno objavljivati strip albume, pa je valjda iz tog razloga moj rad bio dostupan širem čitateljstvu.
Kako nastaje vaš strip, koliko vam treba od ideje do realizacije?
To je kompleksan i dugotrajan proces, ali sada ubrzan iskustvom i određenom rutinom. Naravno, sve diktira proces nastajanja same ideje, osnovnih dijelova stripa, sličan kao u književnosti: uvod, zaplet, vrhunac i rasplet. Sve dalje ovisi o samoj duljini stripa i kompleksnosti pojedinih kadrova. Neki mogu biti komplicirani, neki jednostavni, u kojima je prikazan npr. samo detalj nečega. Najlakše to mogu objasniti na primjeru "Overklokinga" koji se sastoji od jedne table sa šest kadrova. S obzirom na to da je riječ o kratkoj formi, za njega ne pišem posebne sinopsise i scenarije već sve razrađujem u mislima, svaki pojedini dijalog koji zatim upisujem u kadrove. Za ovaj strip već imam dugogodišnje likove pa ni njih ne moram posebno skicirati, već odmah, prema samoj zamisli, krećem s crtanjem tzv. olovke, odnosno u ovome slučaju digitalne olovke. Zatim kreće ono što se u stripaškom rječniku zove "tuširanje" - crtanje crnom preko predloška olovke i na kraju koloriranje. Za ovakav strip mi obično, ako sve ide glatko, treba dva dana, što mogu zahvaliti digitalnim alatima koji ubrzavaju proces. Inače, za strip u boji rađen tradicionalnim tehnikama potrebno je puno više vremena.
Jeste li kad imali problema zbog svojih stripova, je li možda bilo cenzure?
Uglavnom nije. Jednom su mi u Nedjeljnoj, pred početak rata, izbacili jedan kadar s vojnicima JNA, jer se još nije formalno znalo na čijoj su strani, iako smo svi to već dobro znali.
Posebno pamtimo vaše brutalne stripove tijekom Domovinskog rata, kada ste se itekako sprdali s četnicima. No, zanimljivo je da ste i u Srbiji danas dosta popularni?
Da, i sam sam čuo kako su se po Srbiji, ispod tezge, dilale fotokopije stripova iz Nedjeljne. Prije nekih šest, sedam godina sam imao izložbu stripa u Osijeku. Na Facebooku je bila objava i lik iz Negotina je potegao put Osijeka na izložbu. Morao sam na karti potražiti gdje je Negotin, nije baš blizu.
Godinama predajete na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Koliko su vaši studenti zainteresirani za strip i ima li među njima možda vašeg nasljednika?
Zainteresiranost varira od studenta do studenta i od generacije do generacije. Neki su zatečeni što ih je na studiju Ilustracije dočekao i strip i kreću od osnova, a neki su se već bavili time pa im nije potrebno previše objašnjavati, samo ih usmjeravati i korigirati. Studente treba poticati u razvoju vlastite osobnosti i oblikovanju vlastitog, unikatnog stila. Ne bi bilo u redu, niti bih želio, da netko radi kao ja.
Poznati ste i kao frontmen grupe Septica. Koliko vam je glazba bitna u životu i hoćemo li uskoro čuti nešto novo od Septice?
Glazba je bitna kao umjetnost, kao nešto što obogaćuje i na kraju i kao nešto što mi je stalna pozadina u radu. Ne mogu raditi u tišini, valjda je to stvar navike. Septica ima nove pjesme i nešto pomalo snimamo, odnosno, treba još snimiti vokale, sve smiksati i masterirati. S obzirom na to da je svim članovima ovo usputna zanimacija i svi su opterećeni svojim obvezama, ide nam jako sporo.
Dosta se pisalo o vašem stripu "Zgode i nezgode Ante Pavelića". Vjerujem da ste znali kako će naslov dignuti prašinu, iako vaš Ante nije "onaj Ante"?
Mladen Lučić Luc, naš poznati povjesničar umjetnosti koji je pisao recenziju scenarija i probnih tabli za natječaj Ministarstva kulture, odmah me upozorio na naslov koji sam izvukao iz konteksta, iz naslova knjige koja se pojavljuje u stripu. Zvučalo mi je blesavo, a ujedno i kao dobar marketinški potez. Ali nisam mogao znati da će se mnogi obrušiti na mene smatrajući ovo djelo u nastajanju nekim ultradesničarskim stripom. Naravno, riječ je o nekim spodobama koji nemaju pojma što inače radim već su se uhvatili imena ustaškog poglavnika, a i časopisima i portalima kojima je do uobičajenih senzacija. Osim knjige o Paveliću koja se pojavljuje na nekoliko mjesta (u stripu se vidi samo naslovnica), jedna radnja koja se provlači u stripu prati i snimanje filma u kojem se Ante, kojega za fiktivni film glumi Mitch Buchannon, lik iz "Baywatcha", sukobljava s Cvilidretom kojega glumi Leonardo DiCaprio. Onda ih napadnu zombiji. Već iz ovoga se vidi da je riječ o blesavoj fikciji. U taj strip sam krenuo maksimalno ambiciozno, neke kadrove radim danima minuciozno iscrtavajući detalje. Usput stalno proširujem radnju i dodajem nove epizode, kako me povuče, tako da sve traje i traje, a vremena za rad na tome, uz mnoge obaveze, imam malo. Do završetka će trebati još dosta vremena.
Koji su vam daljnji planovi za stripove, imate li ideju za nove junake?
Imam ideja, ali nemam prostora. Imam niz priča o pokvarenom, prljavom i nekorektnom liku koje bih želio prebaciti u strip, nakon što jednom završim "Zgode i nezgode Ante Pavelića". Za sada tjeram ovo što radim inače - "Overkloking", "Super Di" i tog zloglasnog Pavelića. Usput me ometaju kojekakvi usputni poslovi s nemoralnim ponudama koje ne mogu odbiti.
VIDEO Vjekoslava Huljić: "U pjesmi sam ograničena, a u knjizi se mogu otkačiti i izmišljati do mile volje"
Izvrstan. Svaki kadar prepun detalja, briljantnih sitnica; nešto poput Jacovittija samo s domaćim štihom te puno opakije.