U svom dugom i uzbudljivom životu bio je pravnik, visoki službenik francuske vlade, strastveni kockar, vojnik, violinist, pisac i prevoditelj, mistik i alkemičar, špijun, vlasnik manufakture svile, samozvani plemić i papinski vitez Reda zlatne mamuze te potkraj života, knjižničar jednog od najmoćnijih plemića Svetog Rimskog Carstva.
Razumio je ljudsku psihu toliko da bi mu i Sigmund Freud pozavidio, imao je fantastičnu memoriju i osobnost koja je impresionirala svaku osobu koja će ga kasnije upoznati, od Voltairea do Katarine Velike. Osim te osebujne lepeze zanimanja i titula, razumio se u medicinu i bio je poznavatelj dobre hrane, pića i žena.
Pogotovo žena. Upravo po tom potonjem, Venecijanac Giacomo Girolamo Casanova de Seingalt postat će poznat kao ljubavnik kojem ni jedna žena u Europi 18. stoljeća nije mogla odoljeti, toliko slavan da će i dva stoljeća nakon smrti sloviti za najvećeg zavodnika svih vremena.
Casanova je rođen u Veneciji 1725. godine. Otac mu je bio glumac i redatelj, a majka poznata europska glumica. Unatoč tome što je u prvih osam godina života smatran 'imbecilom' (patio je od snažnog krvarenja iz nosa), nadmašio je očekivanja roditelja ne zaostajući u intelektualnom razvoju za dječacima svojih godina.
Prvo seksualno iskustvo doživio je kad je imao 11, a sa 17 izgubio je nevinost, s dvije djevojke, i tada je shvatio što želi od života. S 21 godinu zapao je u loše društvo, međutim, jedan događaj potpuno mu je promijenio život. Vraćajući se iz svatova u kojima je svirao violinu, zapazio je u gondoli mletačkog plemića kojemu je pozlilo.
Casanova mu je spasio život, a plemić mu je u znak zahvale dao slugu, sobu i deset cekina na mjesec, što mu je omogućilo lagodan život i pristup visokom društvu. S obzirom na to da se u 18. stoljeću plemstvo ženilo zbog političkih veza, ljubav i seks bili su im izvor zabave i užitka. Kako je u svemu tražio avanturu, Casanova nikad nije pomišljao na brak, ali za svoja osvajanja nikad nije birao žene koje je lako odvesti u krevet, već je težio idealu pametne, privlačne i duhovite osobe.
Visok gotovo 180 centimetara, Casanova je ženama bio iznimno privlačan. Premda ga bije glas da je spavao s tisućama žena, u svojim je memoarima priznao 'samo' njih 132, među kojima je bila i jedna časna sestra, a redovito je posjećivao i prostitutke u javnim kućama.
Od 1742. do 1798. posjetio je sve veće europske gradove i upoznao većinu vladara, umjetnika i znanstvenika svoga vremena, krećući se po dvorovima i u visokom društvu, no nikad se nije uspio dugo zadržati na jednome mjestu i to uglavnom valja pripisati dosadi, kocki i lošem glasu na koji bi ubrzo došao zbog razvratnog životnog stila.
U knjizi 'Sve Casanovine žene: Veliki zavodnik i žene koje je volio', autorica Judith Summers otkriva kako su venecijanske vlasti uhodile Casanovu jer su ga, zbog protuvjerskog ponašanja i uvrede morala, smatrale opasnim. Godine 1775. uhićen je i osuđen na pet godina zatvora u tada zloglasnom Doge’s Palaceu. Međutim, Casanova nije imao namjeru biti zatvoren na pet godina bez žena pa je, nakon što je u dvorištu zatvora našao željezni križ, prokopao tunel i pobjegao.
Iz zatvora je pobjegao u Pariz, gdje je upravo zbog bijega postao popularan, jer se smatralo da je iz tog zatvora nemoguće pobjeći. S vremenom postaje omiljena osoba na dvoru francuskog kralja Luja XV. Dvije godine nakon bijega uspio je nagovoriti kralja da organizira lutriju kako bi Francuzi skupili novac za vojnu akademiju.
Iako je ideja bila jednostavna, Luj se toliko oduševio da je imenovao Casanovu nadglednikom cijelog projekta, obećavši mu pri tome veliki postotak. Lutrija se pokazala punim pogotkom, a odlično je prošao i kockar Casanova koji je postao milijunaš. Od tog lako zarađenog novca kupio je tvornicu svile, a lutrija je postala nešto što je danas poznato kao Loterie Nationale. Od provizije, u samo godinu i pol, zaradio je u današnjim omjerima oko milijardu franaka.
Da nije živio iznimno raskošno i poročno, mogao je umrijeti kao bogataš. Ali to nije bilo ono što ga je ispunjavalo.
U Londonu je i sam postao ljubavna žrtva. U ljeto 1763. upoznao je 16-godišnju kurtizanu Marianne de Charpillon, koja se nadala da će upoznati bogatog muža koji bi joj uzdržavao obitelj. Kao pridošlica iz Pariza džepova punih novca, Casanova je bio idealna meta.
Na prvom sastanku Marianne mu je rekla da će za njom patiti, i potvrdile su se njezine riječi. Spiskala je gotovo sav njegov novac a da se pritom nikada nije odrekla svoga posla i bila samo njegova. Štoviše, toliko ga je izluđivala da je jednom prilikom na javnom mjestu, u parku, stavio i nož pod njezin vrat prijeteći da će je ubiti.
Ipak, kad god bi se Casanova pokušao distancirati od nje, Marianne bi ga uvjerila da ostane. Ta igra miša i mačke natjerala ga je da osvoji njezino srce pod svaku cijenu.
Nakon što joj je dao novac, odjeću i skupe darove, gotovo da joj je dao i svoju moć zavođenja. Casanova, sofisticirani tridesetogodišnjak, nikad odbijen, ostao je nemoćan pred jednom mladom kurtizanom, a od tog poraza nikad se nije potpuno oporavio.
Ipak, smatra se da je jedna od najvećih njegovih ljubavi bila Henriete, kako ju je on zvao, a njezino pravo ime bilo je najvjerojatnije Adelaide de Gueidan, nevjerojatno lijepa žena s dobrim vezama. Nesretno udana, odlučila je uzeti sudbinu u svoje ruke i pobjeći od muža. Na putu upoznala je Casanovu, a on se u nju zaljubio.
Istražujući podatke za svoju knjigu, Judith Summers otkrila je da je Casanova bio daleko od hladnokrvnog iskorištavača žena, unatoč legendi koja ga prati. Bio je, tvrdi autorica, profeminist čija su vjerovanja da je žena ravnopravna s muškarcima bila daleko ispred vremena u kojem je živio.
Casanova nije želio koristiti prezervative (kakvi su postojali u ono vrijeme), nego se radije oslanjao na vidljive simptome bolesti kod partnerica. To mu ipak nije uvijek pomoglo kad je o bolestima bila riječ jer se zbog jedne od dijagnoza morao suzdržavati od seksa čak godinu dana, a postao je i otac osmero nezakonite djece.
Prijatelje je lako stjecao, no zbog čestih novčanih podvala i libida bez kontrole pri odlasku iz svakoga grada najčešće ih je gubio. Cijeli njegov život bio je pun skandala, koji su ga pratili na brojnim poslovima koje je obavljao, a njegov policijski dosje vrvio je brojnim javnim kontroverzama, od tučnjava do svetogrđa koje je činio protiv Crkve.
Nekoliko puta završio je u zatvoru zbog dugova, a imao je i pokoji usputni dvoboj ili pokušaj atentata zbog ljutitih muževa kojima je nabio rogove. Posebno mu je neugodno iskustvo pružila inkvizicija kad ga je osudila i zatvorila zbog kontakata sa slobodnim zidarima i sličnim društvima. No nakon šest mjeseci provedenih u potkrovlju Duždeve palače koje je služilo kao zatvor za kažnjenike višeg statusa, Casanova je uspio pobjeći.
Zbog te osude i bijega, bio je prisiljen provesti 18 godina izvan rodne Venecije, a povratak mu je omogućen tek nakon mnoštva pisama adresiranih na tamošnju Crkvu.
Kada se vratio u Veneciju bile su mu 52 godine, ali se nakon svađe s plemićima morao ponovno odseliti. Grof Josef Balnstein ponudio mu je mjesto knjižničara u svome dvorcu u Teplicama. Posljednje godine života proveo je kao siromašni izgnanik iz društva, dosađujući se i osjećajući krajnje nezadovoljstvo životom.
Čak je razmišljao i o samoubojstvu, ali je na kraju, u dobi od 72 godine, na nagovor liječnika odlučio napisati podulju autobiografiju, danas jedno od najznačajnih djela 18. stoljeća, ujedno i jednu od najvećih autobiografija svih vremena. Iako ona prikazuje tek život muškarca koji se smatrao velikim ljubavnikom, mogu se čuti i razmišljanja kako je sigurno postojalo još muškaraca koji bi se mogli okititi istom titulom, samo što nikad nisu napisali knjige o svojim pothvatima.
Kako god bilo, zahvaljujući tom štivu, danas znamo da je veliki zavodnik žena barem tri puta bio i s muškarcima. Prvi se spominje Camille, zatvorenik koji je činio društvo Casanovi dok je bio lišen slobode, a u svojim memoarima spominje i Ismaila na putu u Konstantinopol te poručnika Lunina iz Sankt Peterburga, no neki povjesničari kažu da je vrlo vjerojatno broj muškaraca bio puno veći.
Premda nije poznato je li žalio za ičim što je učinio, napisao je: 'Iako ne žalim zbog brojnih ljubavnih pothvata, daleko od toga da želim ikome služiti kao primjer za iskorištavanje nježnijeg spola, koji je toliko zaslužan za moje uspjehe'.
Umro je 1798., odmah nakon što je napisao zadnje slovo memoara, u dobi od 73 godine. U memoarima su ostale zapisane i sljedeće riječi: 'Čitatelj ovih memoara otkrit će da nikad nisam imao cilj kojem sam težio i da je moj sistem, ako se tako može nazvati, lagano plutanje na valovima života uz vjetar koji me nosi tko zna kamo'.
Nedavno, proteklog travnja, Zaklada Casanova u njegovoj rodnoj Veneciji za javnost je otvorila memorijalni centar njemu u čast. Utemeljitelj zaklade Carlo Luigi Parodi na prigodnoj svečanosti je kazao: 'Casanova je bio velik mislilac, pisac i filozof koji je, nepošteno, u povijesti ostao zabilježen prvenstveno kao veliki zavodnik žena'.
bio je žigolo