Ovako se sjećam jednog od naših zadnjih susreta u Skoplju godinu prije korone: dovezao me prijatelj Zoka s nekim velikim i skupim automobilom pred hotel Aleksandar Palace u Skoplju; u foajeu su Zoku čekali ljudi iz obitelji tada već pokojnog turskog multimilijardera, rođenog u Skoplju, Šarika Tare, kako bi nam pružili domaćinstvo i ugodili boravak u gradu, a mene je dočekao Velibor Džarovski zvani Džaro, kako bi nam pričama napravio show. Džaro je tada već bio potrošen od života, od njega prožvakan i ispljuvan, teško bolestan i jedva pokretan, s odvaljenom cijelom lijevom stranom tijela od moždanog udara. Noć se odmah pretvorila u taj show: Džaro je prepričavao svoje legende, a mi smo slušali i vrištali od smijeha. Negdje u sitne sate, Džaro i ja smo ostali smo sami za stolom: Zoka je načas otišao ispratiti skopske domaćine.