Netko tko je neupućen, to jest netko tko pojma i blage veze nema o nogometu, može pomisliti da se tu radi o dvadeset i dvije dangube koji sat i pol napucavaju i ganjaju loptu po livadi trateći to vrijeme ne samo sebi već i svima onima koji to gledaju na televiziji. Ali to nikako nije bio slučaj u nedjelju kada su se na Maksimiru sastali Dinamo i Hajduk na najvećem derbiju države. Štoviše, bilo je potpuno suprotno! Gore navedeni utisak, naime, imao je svatko tko je barem malo upućen, to jest tko ima mrvicu pojma i veze o ovom inače divnom sportu... Iako je na utakmici palo pet golova, a osim toga nerealizirani jedanaesterac, crveni karton te svakako iznenađujuća pobjeda gostujuće ekipe, malo koga je ta utakmica mogla zbilja i zabaviti. Ćiru Blaževića i mene, koji smo je, uzgred kazano, skupa gledali, nije ni najmanje zabavila...
U posljednje se vrijeme sve češće družim s Ćirom, a njegovo prihvaćanje donijelo mi je potrebnu društvenu afirmaciju u često nemilosrdnom gradskom središtu kamo sam se doselio. Otkad me, naime, tete iz obližnje pekare viđaju u njegovu društvu, da spomenem zasad samo njih, ne moram više toliko dugo čekati da dobijem kruh. A taj kruh, koji bezbeli dobivam preko reda, nekada čak i ispod cijene, više nije ni onako tvrd kakav je bio prije nego što sam se počeo družiti s Ćirom. Ovaj put, međutim, nismo se našli samo zato što se volimo družiti ili, štajaznam, iz dokolice, već nas je na to natjerala sila. Nijedan od nas dvojice, naime, nema Max TV prijemnik, a jedino s njim mogla se pogledati ova važna utakmica. Nekoć dok je HRT još uvijek prenosio HNL, pa tako i derbije, o ovakvoj utakmici pričalo bi se još danima, ali otkako je program Arena sport otkupio prava na te prijenose, malo tko uopće zna da se ona igrala, a gledao je nije skoro nitko. Bravo za Arena sport, izborili su se za ove prijenose, ali... Isto bi se, evo, dogodilo i nama dvojici da u našem omiljenom okupljalištu, legendarnom kafiću Charlie u Gajevoj ulici, nisu osigurali televizor sa svim mogućim sportskim kanalima...
Ćiro je i prije prvog sučeva zvižduka najavio da bi ovdje moglo doći do iznenađenja, te da Dinamova pobjeda nije ni približno sigurna, a ja sam u mislima odlutao na jednu sasvim drugu temu. Nije u redu, pomislio sam, da se najveći hrvatski derbi mora gledati na ovim plaćenim kanalima iako istodobno plaćamo javni servis koji bi nam po zakonu trebao omogućiti programski sadržaj od društvene važnosti. Utakmice nacionalnog prvenstva, ako se mene pita, a odgovorni na HRT-u to ne čine, svakako spadaju u tu kategoriju. Reprezentativne utakmice također, ali i razne druge manifestacije od nacionalnog interesa, poput Dore, Eurosonga, važnih filmova i serija iz domaće produkcije, otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara i drugih kulturnih događanja uz sve ostalo što bi prosječni građanin Hrvatske trebao moći gledati, a da prethodno ne mora sklopiti tri ugovorna odnosa. Većinu toga HRT zbilja i prenosi, ali iznimka ne bi trebala biti ova sportska natjecanja samo zato što postižu veću gledanost pa su konkurentskim televizijama atraktivnija, a time javnom servisu i skuplja. Mjesečna pretplata koju redovito izdvajamo trebala bi biti sasvim dovoljna da budu konkurentni i u tom segmentu. Upitao sam Ćiru koji se do tada već sasvim bio udubio u utakmicu koja se bližila kraju poluvremena misli li i on tako. ‘Ma pusti, sine...’, rekao je paleći razočarano jednu od onih mršavih cigareta, ’ništa ne propuštaju!’ Iako sam se u konkretnom slučaju nedjeljnog derbija morao složiti s njegovom konstatacijom, općenito sam ostao pri svom stavu da ovakve stvari moraju ostati u domeni javnog servisa kako bi svima bile dostupne.
Upravo zato uskraćujem HRT-u ovotjednu TV ružu, a ne dodjeljujem je ni Arena sportu koji nije uspio u tome da ovakve utakmice dobiju naboj kakav su imale prije dok su još uvijek bile dostupne širem krugu gledatelja. Do kraja utakmice, da se nakratko vratim na sam sadržaj spomenutog programa, došlo je do preokreta koji je Ćiro i najavio, zbili su se manji navijački izgredi i demonstrativno napuštanje stadiona. Bodovna je razlika između Dinama i Hajduka, međutim, tolika da ova utakmica, osim toga što je bila ubitačno dosadna, ništa ne može promijeniti. Pa ni probuditi tu davno zaboravljenu želju kod ljudi da gledaju ove derbije, a koja bi možda dovela do toga da ih se pod pritiskom javnosti vrati na male ekrane što ne mora nužno uključivati naplaćeni prijemnik nekog pružatelja internetskih i telekomunikacijskih usluga...
Nakon posljednjeg sučeva zvižduka Ćiro je pokupio sve račune sa stola, veselo salutirao u znak pozdrava i uputio se u jedan od svojih obližnjih stanova. Oduševljeni prolaznici usput su ga tapšali po ramenu i molili da se s njima fotografira, a ja sam tada – dok sam pomalo zaslijepljen blicevima gledao u njegovu smjeru – shvatio da je od programa na kojemu se gleda derbi jedino važnije društvo u kojemu se to čini.
Zašto bi HRT sebi dozvoli da ga pljačkaju Ivica Blažičko Davor Šuker i ostala mafija. Digli su cijenu prijenosa u nebesa a onda ostali šokirani kad ih je HRT odbio jer MORA prenositi HNL. Pljujete po HRT-u pa sad plaćateate još posebno razne dodatne programe da nešto uspijete vidjeti.