TREBALA SU OVO BITI ZADNJA “PUTNA”, Vinski podrum Omerzo – Sušin (listopad, 2024.)
Stigle neke godine. A uopće ih nisam zvao. Niti želio. One samo dođu. Došuljaju se. I prođu. Usput mi se dobro narugaju. Vjerujte mi, nikad ne slavim taj dan kad me majka Kata izbacila iz svoje blažene utrobe. U ovaj nakaradni svijet. Pun krvi, ratova i klimatskih promjena. Svijet ubojica i terorista. I tehnologije koja nas istrebljuje. Što tu ima da se slavi...
Umjesto mog odvajanja od materine duše slavili smo, kod Slaveka i Bojana, diplomu moje mlađe kćeri Anje. A meni opet žao. Prije svega što nema njene majke Zdenke. Ona bi lebdjela od ponosa. Njoj bi to puno značilo. Meni sve stativa. Mislim si: hoće li magistra htjeti kucati ove tekstove kojima vas svake nedjelje davim. Ili će je povući arheološke iskopine u kojima će tražiti našu prošlost. I kovati svoju budućnost. Ima li tu prostora za moja diktiranja “Putnih pića”?
– Ma idemo dalje, stari. Možeš mi diktirati i dok sam na terenima – reče mi nakon nekoliko gutljaja rozea.
Kum Tomislav Palinić Ćošo okrenuo je janje. Mijin kum Radišić pekao roštilj. Cica i Mate donesoše svima omiljenu mađaricu. Bilo je krasnih darova, a društvo se pobrinulo i da Anja zbog fešta ne bankrotira. Starija kći Mia bila je DJ.
– Aj, pusti košulju plavu – netko naredi Miji.
– Ne može, pegla se – uzvrati Darko. I zacviliše Fosili “Za ona dobra stara vremena”. Pjesma je nastala u ranim jutarnjim satima u Saloonu, kad su Dujmić i Cvikić progutali na šanku prekobrojne čaše inspiracije. Slušajući Sanju, Zeca, Colnaga... ”Kako je dobro vidjeti te opet”. Prilazi mi unuka Uma s jabukama u ruci. Onim sa sto godina starog stabla. Otprilike k’o ja.
– Znam da ih voliš. Ovo je za tvoj rođendan.
Zaboravim da Zdenka nije s nama. Zaboravim tugu. Zagrlim Umu. I zagrizem jabuku. Ma kako je dobro... Ako sam i razmišljao da ovo bude oproštajni tekst. Odustajem. Idemo dalje. U ime onih dobrih starih vremena. Ma kako je dobro...
Anji želim da jednog dana pronađe grob Džingis-kana. Arheolozi ga traže stoljećima. Moj neće pronaći nikad nitko. Pepeo će biti prosut. Da se stopim s ljepotom prirode. U ništa.
VEZANI ČLANCI:
BLISKI SUSRET S BJELICOM I BANOVIĆEM, Melengradska i Tač (listopad, 2024.)
Nastavljam u slavljeničkom tonu. U carstvu vage svoje godine lomi i moj prijatelj Mate Banović. Dragičina krumpiruša, Verhasov gulaš, Ilijin roštilj... Primjećujem u dvorištu i veliki pehar HNS-a.
– Veterani Španskog koje vodi Ilija Šoljić osvojili su na prvenstvu Hrvatske u Vinkovcima prvo mjesto. Pehar im je uručio legendarni Zorko Srebrić – rekoše mi kvartovski senatori Ivo Nemčić i Joso Jurišić. A veteranski trener svih trenera doda:
– U Kutini smo osvojili i Kup, a drugi put i Premier ligu HNS-a.
Na rođendan tate Mate stiže i sin Ico. Bivši internacionalac. Bivši vatreni. Sad je trener mladih maksimirskih nada. Osvojio je turnir “Mladen Ramljak”, Prvenstvo Hrvatske, a u Zaprešiću je srušio i Monaco.
– U Münchenu je malo škripalo?
– Bayern je bio bolji jer nam je nedostajalo čak osam igrača. Oslabljeni im nismo mogli parirati. S Monacom je bila druga priča.
– Ima li igrača za Bjelicu?
– Dosta je talentiranih klinaca.
– Kakav je onaj mali Brazilac?
– Čudo od djeteta. Uzeo bih ga k sebi, ali je fizički slabašan. Ima potencijal Neymara. Bude li se pravilno razvijao, bit će izvanserijski.
I postrojbe Nenada Bjelice odlično su parirale vodećoj momčadi francuske lige. Nakon Monaca Nenad je sa suprugom i sinom svratio kod Vesne i Tihomira u Tač, svoj omiljeni restoran. Kako i priliči, prvo sam pozdravio lijepu i šarmantnu Senku Bjelicu, suprugu Dinamova stratega. Zahvalio sam joj što su nas prije nekoliko godina primili za svoj stol u Taču. Došli su mi iznenadni gosti.
Bilo je Valentinovo i u restoranu nigdje praznog mjesta. Senka i Nenad primiše nas za svoj stol. Dugo smo se družili, pričali, pa uz glazbu i zapopevali. Nakon supruge i sina, eto i trenera kojem se veseli Zagreb i sva modra armija navijača. Ma gdje bilo.
– Čestitam na sjajnoj igri i rezultatu protiv Monaca – bubnem kratko. I dodam kako je ključni moment na tekmi bila Nevistićeva čudesna obrana kod 0:0.
Bjelica se složi. Jer, Bože moj, s golom minusa morao bi mijenjati dobitnu koncepciju. Nisam dugo davio trenera plavih. Vjerojatno mu svaki BBB ima nešto prišapnuti. Svi bi, brate, htjeli biti treneri. A samo je jedan Bjelica. Sa suprugom i sinom ode na ručak. A ja se vratim na glodanje preukusnih goveđih repova u društvu kralja Zadarskih ribara Igora, moreplovca Stipe Smokrovića, gospodara vinskih delicija Bože Roknića i ljubimca balerina HNK Jože Miletića. O gutljajima neću.
GALERIJA Pogledajte kako se Martina Tomčić mijenjala tijekom godina
OD TULUMARENJA DO ŽALOVANJA, Podbočje, Trakošćanska (listopad, 2024.)
Od svog rođendana pobegel sam u Podbočje. Sakrio se. Da me nitko živ nemre pronajti. Čak ni moji najbliži. A nema ni signala. Dan prije moj susjed Marko Amidžić ženio je sina. 500 uzvanika iz cijelog svijeta. Matej i Tea već su dugo ukras našeg kvarta. Na momačkoj smo zaružili uz trubače, pršut, roštilj, vino... Mladoženja Matej, znajući da pijem samo črleno, otvori za me nešto što graniči s vinskom bajkom. Na boci piše 16,3. Tako se, naime, vino zove. Proizvođač Marijan s Hvara. Vino iz 1001 noći. Slistio sam brzo bočicu. I osjetio ringišpil u glavi. Sinu mi da to vino, zvano 16,3, ima isto toliko alkohola. Taj okus i miris ljepote nigdar ne bum pozabil. Mislio sam kupiti nešto za po doma. Ali brzo shvatih da za karton nije dovoljna moja skromna mirovina. Skup s honorarom za “Putna pića”. Nema veze. Ostat će mi u pamćenju da je, uz Oljevinu Bojana Berkovića, to najbolje crno vino koje sam hitio v gupček. Nakon što sam stigao doma u blagodati horizontale, Vitez mi javi da je glumici Mariji Borić za ročkas darovao moju knjigu “Tajne putnih pića”, a ja sam pomislio kako bi mi dobro došla njena ukusna bučnica. Tada mi javiše kako je u Zagvozdu umro Ante Mlikota, Vedranov tata. Ode put nebeskih vinskih podruma još jedan dobar čovjek. I uvijek to tako. Red slavlja. Red žalovanja.
VIDEO Otkriveno zašto se novinarka HRT-a srušila usred javljanja uživo u Dnevnik
