Glumici Zrinki Cvitešić davnih je dana mama rekla da je rođena pod sretnom zvijezdom. No, uza sreću njezinom uspjehu "kumovala" je i te kako i golema količina talenta i rada koju je prepoznala kritika, ali i publika. Nakon što se početkom godine preselila u London zbog uloge u mjuziklu "Once", Zrinka je za istu proglašena i najboljom debitanticom West Enda. Nagradu West End Frame dodijelila joj je londonska kazališna publika. U povodu toga Zrinka nam je ispričala kako se snašla u novom gradu i koji su joj planovi.
Mama zna najbolje
Karlovac, Zagreb, Europa,... Hollywood. Je li to slijed vašeg puta?
– Moj put sam bira kud želi ići. Ja mu samo pomažem svojim iskrenim željama i snovima te sklanjam ljude koji bi ga omeli u tome da ide onuda kuda želi. Da, jednom mi je mama rekla da sam rođena pod sretnom zvijezdom i da ću sigurno biti O. K. Kao dijete to zapamtiš i vodi te neki olakšavajući optimizam kroz život. Čak i kad je teško, znaš da će to proći i da će opet biti dobro samo zato jer je tako mama jednom rekla. Kamo ću dalje, ne znam još. Znam da sam sljedećih "ohoho" u Londonu. Sviđa mi se europska scena, a očito i ja njoj.
Nagrada West End Frame je nagrada publike. Što vi tom imate što se publici toliko sviđa?
– Publiku treba poštovati, slušati i uvijek joj dati najviše što te večeri možeš, pa i više. Treba je voljeti jer i ona voli nas. Bez nje ne bi ni postojali. Ni mi, ni scena. Ali to zna svaki pošten glumac, glazbenik,... pa i nije da prodajem neku mudrost ili nenapisan recept za uspjeh. I postoji ta neka gotovo ljubavnička veza između vas na sceni i publike. Primanje i davanje, zavađanje... Kad se stvori prava kemija između vas i publike, to je vrlo uzbudljivo.
Postigli ste golem uspjeh, bojite li se toga pomalo?
– Ne bojim se uopće. Znam kako sam i kojim putem do toga došla. Čini me ponosnom jer su i ljudi oko mene ponosni. Ova je nagrada samo jedan od pokazatelja da mi je tu gdje sam sada i bilo mjesto, i to točno u ovom trenutku. I to je dobar osjećaj.
U Londonu ste već devet mjeseci i više niste "izvanzemaljac" kakvim ste se osjećali, rekli ste, kad ste došli. Čime vas je oduševio grad?
– Volim umjetnost bilo koje vrste, a ovdje je ima u izobilju! Od glazbe, kazališta, muzeja do predivne arhitekture. Kad je čovjek mlad i željan znanja, nema boljeg grada od Londona. Volim i povijest, a ovaj grad je doslovno šetnja kroz nju. Ovdje se osjećam kao Alisa u zemlji čudesa šećući kroz kvartove koji su toliko različiti! Ponekad imam osjećaj da je cijeli grad građen kao utočiste za princeze. A s obzirom na to da se svaka djevojčica barem jednom igrala princeze, tako i ja svaki put kad šećem noću pored Tower Bridgea gdje živim, žalim što više nisam djevojčica. Bio bi ovo divan set za igru.
Članica ste HNK i dobro poznajete produkcijske prilike u domovini. Koja je razlika života glumaca i uvjeta u domovini od onih u Engleskoj?
– Golema! Jučer sam odigrala 200. predstavu ovdje, a još nisam ni na pola. Znači, do isteka ugovora odigrat ću ih 500. I to u godinu dana. To je u Hrvatskoj nemoguće. No najviše me frustrira u Hrvatskoj što reklamiranje i marketing u 90 posto slučajeva prestaje kad predstava jednom izađe. Također nikad nisam shvaćala zašto u nekim kazalištima na plakatima za predstavu ne mogu biti lica glumaca, plesača. Kad u nekoj predstavi u Londonu igra zvijezda, ona je na svim plakatima jer će nju ljudi doći gledati. Za "Once", Declan Bennett i ja postali smo zvijezde preko noći i odmah su izradili plakate s našim licima.
Dotad je plakat za predstavu bila samo gitara. Trenutačno je "Once" na West Endu jači od onog na Broadwayu i plakati s Declanom i mnome vise i po New Yorku. Što se tiče tretmana glumaca, i to je na žalost nebo i zemlja. Ovdje glumac na raspolaganju ima sve, od pristupa u najbolje privatne klubove, masaža, trenera za glas, fizioterapeuta, frizera do najboljeg tima doktora. Sve je posloženo da tebi bude dobro jer ćeš samo takav moći dati sve od sebe.
Nemoguće je ne griješiti
Imate li već svoje britanske rituale poput ispijanja čaja?
– Na čaj sam se naravno navukla, i na dimljeni losos i tost s maslacem za doručak. Iako je hrana jako daleko od naše! Šetnje, ulični sajmovi, kupovanje cvijeća, šoping, predstave, filmovi, koncerti i druženja. To mi je većina životnog sadržaja. Već imam i svoj dućan u kojem me svi znaju, tržnicu, restoran... složio se nekako polako ovdje drugi dom, sam od sebe i bez moje prevelike pomoći.
Jezik je česta kočnica uspjehu naših glumaca u inozemstvu. Kako ste prebrodili tu zapreku?
– Ukratko, jezike treba učiti. Pogotovo sad kad smo ušli u Uniju i kad su se vrata europskog tržišta odškrinula. Puno je lakše s njima u rukavu. Dosad sam glumila na bosanskom, srpskom, raznim hrvatskim dijalektima, engleskom, francuskom, njemačkom,... neke jezike ne govorim, ali se znam snaći na njima. A kad pokažeš da se snalaziš, onda i oni koji ti daju posao znaju da ćeš ih za potrebe predstave ili filma moći naučiti. Trenutačno učim španjolski.
Koja je uloga od vas zahtijevala najveću transformaciju?
– Uloga služavke Nicole u predstavi HNK "Građanin plemić" Krešimira Dolenčića. Igrala sam služavku od 150 kg, prljavu, raščupanu, bez nekoliko zuba i ikakvih manira. Pripreme su bile zanimljive. Navlačenje spužvastog debelog tijela, bojenje zuba u crno, posebna šminka kojom smo i lice činili debelim i uvijek puna usta hrane, po mogućnosti one koja će se dobro vidjeti na zubima. Svladala sam čak i hračkanje u dalj!
"Ples sa zvijezdama" u kojem ste se kod nas dokazali iznimno je popularan u Britaniji. Biste li prihvatili sudjelovanje u takvom showu tamo?
– Ekskluzivu na sudjelovanje u tom showu ostavljam u Hrvatskoj. Iz poštovanja. To mi je bilo jedno od najljepših iskustava u životu.
Jeste li se riješili ratnih trauma koje su isplivale na površinu dok ste snimali film "Lea i Darija", a koje vučete iz doba Domovinskog rata u Karlovcu?
– Ne znam bih li ih nazvala baš traumama, to mi se čini preteška riječi. Nazvala bih to više teškim iskustvom iz kojeg ponekad crpim "meso" za svoje uloge. Puno od toga koristila sam i u svojoj posljednjoj ulozi Danice u filmu "Most na Ibru" u kojem sam igrala majku dvoje djece usred Kosovske Mitrovice. Prisjećala sam se svoje mame tijekom izbjeglištva, s nas dvije djevojčice pored sebe, njenih strahova, izraza lica,... Neka sjećanja nas nikada ne napuste. Mislim da sve teške stvari koje nam se dogode grade našu osobnost. Možda ni ja ne bih bila glumica kakva jesam da nisam proživjela neke teške trenutke u djetinjstvu.
Kako se kao osjećajna horoskopska račica nosite s razdvojenošću od ljudi koje volite, roditelja, sestre, nećakinja, partnera Hrvoja Rupčića, prijatelja...?
– Teško. Najteže je što ne vidim kako djeca rastu. Ali morala sam otići na ovaj put. I voljela bih da i ta djeca odu jednog dana na svoj, koliko god ljudima oko njih to teško palo.
Ali snalazimo se. Hvala Bogu, na Viberu i Skypeu! A ni London nije preko svijeta, dva sata leta, pa se često posjećujemo.
Razmišljate li o dodatnoj glumačkoj edukaciji u inozemstvu?
– Da, čim se malo raspored rastereti krenut ću u to.
Opisujete se kao perfekcionisticu koja si ne dopušta pogreške. A kako vas doživljavaju kolege, jeste li timski igrač koji daje 120 posto za kolektivni uspjeh projekta?
– To što si ne dopuštam, ne znači da ih ne radim. To nije moguće. To će vam najprije reći svaki roditelj. Što se tiče kolega, za njih sam uvijek spremna skočiti i u vatru, a za projekt kako kad. Ponekad su zdravlje i vlastiti mir važniji od projekta.
Jeste li počeli gledati svoje filmove ili i dalje to izbjegavate jer osjećate nelagodu kad se vidite na ekranu?
– Nisam još. Doći će vrijeme i za to.
Vraćate li se poslije isteka ugovora u Hrvatsku i u HNK?
– Ugovor mi traje do polovice ožujka 2014. To je daleko pa je to i odgovor na ovo pitanje. Vidjet ćemo kako će moj put posložiti cigle.
>> 'Šokiralo me da glumim u istoj ulici i u isto vrijeme s Helen Mirren'
