Vojvođanski Sinatra, kako ga zbog njegove uglađenosti i šarma zovu, čuvar starogradskih nota, 72-godišnji pjevač Zvonko Bogdan rado naglašava koliko obožava svoj salaš pokraj Subotice, ali od privatnih novinarskih pitanja bježi kao vrag od tamjana. Ipak, u povodu nastupa u Lisinskom u četvrtak 13. studenoga odškrinuo nam je vrata svog bogatog glazbenog i privatnog svijeta.
Što publika može očekivati u Lisinskom?
– Moja muzika nikad nije bila komercijalna, bila je popularna među ljudima koji imaju glazbenog ukusa i koji imaju malo obrazovanja, ali nikada nije bila za stadione i sportske dvorane. Zato se posebno radujem što ću nastupiti u hrvatskom hramu kulture pred zagrebačkom publikom, koju jako cijenim.
Muzički ćemo se skupa prošetati panonskom ravnicom, od Zagorja do Karpata, od Visokih Tatra do uzburkanog Balkana.
Često nastupate u Hrvatskoj.
– Nastupao bih i češće, poziva ima, ali jednostavno ne mogu sve stići. Hrvatska je već dugo država za sebe i ona ima svoju glazbu, a ja sam uvijek lijepo primljen. Nakon rata prvi su me k vama zvali tamburaši iz Markuševca, moji prijatelji Darko Dervišević Šuša i Damir Mihovec, koji su željeli da imamo zajedničke nastupe, kasnije i album, a ja sam se rado odazvao. Ne razmišljam u kojoj državi ili domovini živim. Tamo gdje vole moju pjesmu, gdje su dobri ljudi, tamo se osjećam doma. Posebno mi je drago da na koncertima srećem mlade koji pjevaju i sviraju izvornu i starogradsku glazbu. To je dokaz da se ona ne može baš lako izbrisati.
Vaš dida i otac voljeli su pjesmu, kavanu, tamburicu. Jesu li oni zaslužni za to što ste krenuli putem glazbe?
– U vrijeme kad sam se rodio po kućama se puno više sviralo i pjevalo... Moj je otac bio veoma vrijedan čovjek i sve je u kući bilo kako treba. Ali, kad bi poslu došao kraj, počinjalo je drugo poluvrijeme – kavana, društvo, pjesma i svirka. Događalo se mnogo puta da je stizao kući u cik zore na fijakeru s pratnjom tamburaša, pa bi se još dugo u kući pjevalo i sviralo. Za mene je to bilo veoma uzbudljivo, sve se događalo u opuštenoj atmosferi, bez trzavica i svađa u obitelji, pa je i to doprinijelo da od najranije mladosti zavolim pjesmu.
Koja vas još sjećanja vežu uz Sombor i Suboticu?
– Sombor je sve ono što vezujem za djetinjstvo i mladost... golubovi, konji, roditelji, djed, baka, ujak, kojeg sam obožavao i opjevao u pjesmi “Govori se da me varaš”. Subotica je isto tako moj grad. Tu sam proveo veći dio mladosti, a gotovo sve pjesme koje sam napisao vezane su za djetinjstvo i istinite događaje i ljude. Uz didu i oca, naučio sam da je kavana u mnogo čemu zanimljiva, naročito za pjesmu. To je jedino mjesto gdje se može ispeći zanat i postati pravi pjevač i svirač. Ipak roditelji nisu bili sretni kada sam se počeo baviti pjevanjem jer nisu znali što će sve na kraju ispasti kao, uostalom, ni ja sam. Na kraju sam na neki način opravdao izbor, ali za mog je oca to bilo kasno jer je umro sedamdesete godine. Nije imao priliku vidjeti čime se bavim.
Htjeli ste se baviti i glumom?
– Kazalište me privlačilo i čvrsto sam vjerovao da ću postati glumac. Moj prvi učitelj glume Bora Stojanović vjerovao je u mene i uveo me u svijet umjetnosti. Govorio mi je da je mjera najvažnija, da je nju najteže naći. Te riječi i danas pamtim. Nisam se uspio upisati na Glumačku akademiju u Beogradu i tada sam počeo pjevati.
Godinama ste nastupali u beogradskom hotelu Union, čega se sjećate iz tog vremena?
– Od početaka sam vodio računa da ne postanem kavanski pjevač, da ne pjevam za bakšiš za pijane goste, kao što je tada većina radila. Beograd je bio velegrad i u njemu sam našao hotel Union u kojem sam pjevao od 1971. do 1978. Tamo su navraćali ljubitelji umjetnosti, romskih i gradskih pjesama, bile su obvezne rezervacija i kravata. Pjevao sam pjesme koje su drugi rijetko izvodili: “Zlatan prsten”, “Kad mi pišeš, mila mati”, “Hteo bih te videt”... Da nekim slučajem nisam uspio s tim pjesmama, da ih nisam podigao na teatarsku razinu, vjerojatno se time više ne bih bavio.
Tko vam je bio najbolji glazbeni mentor?
– Bila bi nepravda izdvojiti nekog posebno, ipak najvažniji je čika Balogh Bácsi, genijalni slijepi glazbenik, pedagog. On me muzički opismenio i najzaslužniji je za to što sam uvijek s velikim žarom istraživao po etnobaštini, folkloru nastojeći što vjernije predstaviti izvornu pjesmu slušateljima. A zahvaljujući Ladislavu Balogu, ušao sam u svijet starogradske romance koja je u vrijeme Austro-Ugarske, primjerice, bila jako popularna. Suradnjom s maestrom Lakatošem, violinskim virtuozom iz Mađarske, plavookim i plavokosim Ciganinom, ušao sam u svijet romske glazbe. Bio je tu i genijalni primaš i tamburaš Janika Balas sa svojim orkestrom koji me godinama pratio, a i sada su u mom orkestru tamburaši koji su svirali s njim.
Za glazbenike kažu da su boemi i da vole do jutra izbivati iz kuće. Pronalazite li se vi u tome?
– Kavana više nije ono što je bila, a ja sam jedan od rijetkih interpretatora koji su proveli više od 50 godina u njoj s pijanim tamburašima, a da ne pijem. Ja imam svoju kavanu Boss u Subotici, svako jutro tamo popijem kavu, zapalim cigaru, a dalje idem svojim poslom. Inače, ne sjedim baš u kavanama, nisam boem. Bolje mi je da sjedim s onim društvom koje me dobro poznaje i neće me vući za rukav. Ja sam bio obuzet svojim poslom i nisam imao nikad želju družiti se s ljudima koji ne znaju što će sa sobom.
Pjevanje vam nije jedina strast, to su i konji, golubovi?
– Od djetinjstva sam se bavio muzikom i konjima. S obzirom na to da su fijakeri s ulica nestali, opredijelio sam se za konjičke trke. Proputovao sam sve zemlje u kojim je taj sport primaran. Životinje instinktivno prihvaćaju čovjeka kao svoga suradnika. Sve ovisi o vama. Ima tu i maltretiranja i raznoraznih dokazivanja. Uglavnom, ljudi danas to rade iz zabave i radi dokazivanja, a nekada su konji bili sastavni dio domaćinstva i nerazdvojni od čovjeka. Kada sam bio sasvim mlad, nisam ni sanjao da ću jednom imati novca da kupim trkaćeg konja, pa sam se bavio golubovima pismonošama čija je domovina Belgija. Obišao sam velike uzgajivače i od njih štošta naučio.
Tko ima glavnu riječ u vašoj kući, vi ili supruga, i koliko često viđate sina i kćer koji žive u Brazilu i u Americi?
– Moja supruga i moja djeca puno su puta ostajali sami kod kuće, bili su prisiljeni iščekivati. Sad kada su djeca odrasli ljudi i imaju svoje obitelji, mogu reći da sam prezadovoljan što su me pratili cijeli život, a ja ne znam hoću li biti u stanju, ali trudim se, to im uzvratiti. Supruga mi je puno pomagala u životu, uvijek mi je ukazivala na jednostavnost, na pjesme koje sam pisao i njezini savjeti su mi pomagali. Moja su djeca jako muzikalna. Sigmund je završio glazbenu školu, a Evelina je bila više zainteresirana za medicinu. Ne bave se glazbom, život ih je odveo u druge vode. Sin živi u Brazilu, a kći u Ohiju. Imam i troje unučadi i radujem se svakom trenutku koji provedemo zajedno.
U Subotici uz Palićko jezero na nagovor prijatelja izgradili ste i vinariju?
– Prijatelji su odlučili sačuvati od zaborava dio kulturne baštine Vojvodine i Bunjevaca, a u to spada i moj rad. Tako je nastala vinarija koja nosi moje ime, tu su odlična vina koja su dobila najviša priznanja u svijetu. Jedno vino nosi ime mojeg hita “Osam tamburaša”. Ja ne pijem, samo kušam, ali moji tamburaši kažu da je dobro i ja im vjerujem. Na proljeće se u blizini mojeg salaša gradi i muzej koji će izlagati sve vezano uz moju glazbenu karijeru.
Zvonko Bogdan je istinski gospodin koji pjesmu i tamburu živi i s njima je srastao!