Moj pokojni prijatelj koji je volio slikarstvo ovako je odgovorio na
pitanje što bi učinio da odnekud dobije Rembrandtovu sliku: “Ne bih je
ni raspakirao, odmah bih je prodao”. I obrazložio: “Rembrandt ne može
živjeti u podstanarskoj garsonijeri”.
Da bi se na zidu držalo Rembrandta, nužno je imati odgovarajući
standard. Siromah ima i prečih potreba od potrebe za posjedovanjem
skupe slike. Skupe slike mogu imati oni koji su ih kadri platiti, a
ostali mogu uživati u galerijama, ako su kadri kupiti ulaznicu.
Kao što je i neprilično živjeti u dvorcu, vili ili skupom stanu na
prestižnoj lokaciji i istodobno od okoline zahtijevati tretman
sirotinje s klupa u parku. Premda je neprilično, kod nas nije nikakva
rijetkost da po socijalnu pomoć ili na besplatan obrok u pučku kuhinju
navrate i stanari raskošnih kuća/stanova koji se nalaze na najboljim
lokacijama u gradu, a kojih tržišna vrijednost nadmašuje vrijednost
manjeg staračkog doma s cjelokupnim inventarom i portirom! Dobro, možda
im na zidu ne visi baš Rembrandt, no siguran sam da se mnogima od njih
ne bi isplatilo blago s vlastitih zidova mijenjati za zidove prosječnog
novozagrebačkog stana.
Da, da, stari su, mirovine mizerne, režije stalno rastu, djeca su
daleko, ili su ih zaboravila... Ali na tu pjesmicu nitko nema petlje
dometnuti logičan pripjev: Ako nemate za ručak, zašto ne prodate zlatni
kućerak, pa dođete i do ručka i do prikladna kućerka? A za zaboravne se
potomke ne sekirajte: njima će poslije vaše smrti ionako ostati više
nego što su zaslužili.
Dakako da bilo kakva prisila ne dolazi u obzir, no socijalna politika
koja bi u obzir uzela i siromašne bogataše o kojima govorim više je
nego nužna. Kao argument može poslužiti pomalo komična pobuna stanara
elitnog zagrebačkog Gornjeg grada, koji su nedavno ostali bez
parkirališta pod prozorima svojih stanova vrijednih od tri do pet
tisuća eura po kvadratu. Točnije, nekima su parkirališta ostala, ali
više nisu besplatna, a nekima su ponuđena parkirna mjesta u novoj
garaži udaljenoj sto/dvjesto metara od njihovih stanova, ali i ta se
moraju platiti.
I sad nas ti nesretni Gričani već mjesecima gnjave svojom kuknjavom o
skupom parkingu i nepravdi. Vlasnici su stanova od pola milijuna eura,
a nemaju 1500 kn za plaćanje mjesečnog najma garažnog mjesta! Ako
nemaju za garažu, zašto se ne presele negdje gdje je parkiranje
jeftnije ili čak besplatno, kao što je ovdje, pod mojim prozorima.
Pokojni prijatelj znao je da ne može biti bogati siromah s Rembrandtom
na zidu tuđe garsonijere. Kad će nezadovoljnici s Gornjeg grada
shvatiti da ne mogu biti bogataši s besplatnim parkirnim mjestom pred
vratima?
GOST SURADNIK
