Kod Ive Enjingija tradicija Vincekova slavi se sa stotinama uzvanika i tipičnim slavonskim dernekom dugo u noć", potpis je pod sliku na koji je reagirala čitateljica upozoravajući da se u Slavoniji slavi Sv. Vinko, nikako Vincekovo, a zasmetala joj je i riječ dernek, jer, kako kaže, niti je hrvatska, niti u duhu slavonskog veselja, pa onda ne može označavati nešto "tipično".
Iako je autor članka uvodno objasnio kako vinogradari, uz punu potporu nas ostalih, slave Svetoga Vinka, Vinkovo, Vincekovo, Vincelevo, ovisno u kojem smo kraju, u spomenutom potpisu pomiješali smo regiju i dijalekt te dodali turcizam.
U velikoj su zabludi svi oni koji misle da se novine čitaju površno, pa im se može ponuditi "slavonski špek", "dalmatinska slanina" i "suha panceta". Urednici i novinari moraju voditi računa o tome za koju rubriku pišu i o kojoj je novinarskoj vrsti teksta riječ.
Reklama za Večernjak kaže da su to "dvoje novine u jednima", što znači da čitatelj pred sobom ima novine sa standardnim sadržajem jednih dnevnih novina, plus, nešto manjeg opsega, novine s regionalnim sadržajem. Baš ta podjela upućuje i na pravilo kako pisati, a odredili su ga Večernjakovi lektori i redaktori. Za tzv. nacionalne stranice treba pisati hrvatskim standardnim jezikom, a na regionalnim stranicama dopušteno je koristiti se dijalektom.
Kad se to pravilo ne poštuje, onda slušam ljutitog čitatelja koji pita zašto u Zagrebu pišemo o feštama, kad su tu veselice, a u Slavoniji slavlja, ili čitatelj iz dalmatinskog zaleđa tvrdi da je ženin brat šura, a ne šogor.
Zato bi trebalo na nacionalnim stranicama pisati o ženama koje su dobile miraz, o ljudima koji spavaju na jastucima, koji se vesele pokladama i voze se vlakovima. Na dalmatinskim stranicama dobiva se dota, spava na blazinji, veseli se karnevalu, vozi se u ferati, na slavonskim stranicama dobiva se ruvo ili ruho, spava na vanjkušu, veseli se bušarima i vozi se željeznicom, a u Zagrebu i okolici dobiva se auštafirung, spava također na vanjkušu, veseli fašniku i vozi se cugom.
Iznimke uvijek postoje, pa tzv. ležernije novinske priče mogu biti napisane ležernijim stilom i jezikom, ali svima razumljivim. Zato novinari, a još manje premijer Sanader, ne bi smjeli govoriti da je netko frajer, jer, kako god mi objašnjavali tu riječ, ona izvorno u njemačkom jeziku ima posve drugo značenje, ne bi smjeli reći da je nešto cool i jednako tako da je netko bio na derneku.
