Dnevnik nam je hladno i trijezno prenio nimalo laskavu, ali realnu i zabrinjavajuću rođendansku čestitku Europe u povodu 15. godišnjice priznanja samostalne nam države: Hrvatska je na samom dnu europskih zemalja po ekonomskim slobodama. Niste li shvatili što to točno znači, odnosno ako ste već otupjeli pa više i ne pazite na dno koje su nas ljestvice sada stavili, mogli ste u Merlićevu “Kontraplanu” čuti objašnjenje iz usta Damira Kajina: to hoće reći da je čak dvije trećine bruto kapitala u zemlji još uvijek u rukama političara.
Dakle, imate li najbolje tržišne ideje, male su šanse da ćete moći nešto napraviti, proizvesti ili zaraditi niste li u sprezi s politikom i političarima. Premda tema ovotjednoga “Kontraplana” nije bilo prigodničarsko upuštanje u ocjenjivanje dosega društva u proteklih petnaest godina (nego muke po striptizeti zagrebačkog ministra zdravstva Zvonimira Šostara i drugi aktualni politički skandali i skandalčići), iz izlaganja cijenjene sociologinje Mirjane Krizmanić mogli smo doznati puno o tome gdje smo i što smo ovdje i danas.
Sličan se ton čuo još jedino u zanimljivim “Licima nacije”; dvostruko uspješnijima jer smo prvi put doživjeli da voditelj Branimir Bilić od svojih sugovornika, etičara Ante Čovića i novinara Glasa Slavonije Ivice Šole, traži da budu konkretniji i koncizniji, premda ih realno na to nije trebalo poticati, ali bilježimo kao važan voditeljev napredak... Sve je ostalo bilo prigodničarsko kič lamentiranje, okupljanje “važnih sudionika”, natezanje uobičajene mudrijaške retorike (osobito je rasprostranjena veleumna misao: “tko ne pamti prošlost, taj nema budućnost”, kojoj Zdravko Tomac daje takvo značenje kao da je njegova) i njihovih reminiscencija o nevažnim detaljima. A propos, jeste li primijetili kako se političari uvijek najjasnije i najizravnije izražavaju o tričarijama?
Da ne bi bilo pogrešno shvaćeno, tu ne svrstavam priznanje Hrvatske, nego informacije tipa jesu li, u trenutku kada je njemački ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher prišao stolu svoje tajnice i rekao joj da će tog dana uz ručak piti vino, a ne pivo, oni sjedili u svom kabinetu ili na wc školjki. Istodobno o važnim stvarima uvijek toliko fitilje da bi im na sposobnosti definiranja zakona (zahvaljujući čemu se kasnije, na primjer, mogu praviti da se stotine tisuća eura vrijedni satovi ne računaju kao imovina) i verbalnih uvijanja uopće pozavidio i sam papa Benedikt XVI. koji će, s obzirom na sve češće nesporazume koje izazivaju njegovi govori, morati zaposliti grupu tumača koji će nam naknadno objašnjavati što je on određenom propovijedi ili predavanjem zapravo želio poručiti.
Dakle, podatak o dnu europske ljestvice ekonomskih sloboda jasno govori da je država u svih petnaest godina bila i ostala svrhom samoj sebi i onima koji je vode i u takvom slučaju doista ne čudi nedostatak analitičnijih pogleda na tu kratku povijest. Inzistirati na tome da su televizija i ostali mediji proteklih dana bili dužni ponuditi ozbiljnije etičke, moralne ili filozofske rakurse, bilo bi sasvim neprimjereno, pa i smiješno, jer zemlja vrlo jasno i otvoreno nije stvarana u skladu ni s jednom od tih kategorija, nego se jedino povodila emocionalno-interesnim (možda je bolje reći interesno-emocionalnim) kriterijima.
Da, moglo je biti i gore: kod nas barem ne vlada onaj “poslije mene potop” gard vladara iz južnoameričkih ili afričkih zemalja, naša osrednjost nije dovedena u pitanje bez obzira na to tko sutra bio na vlasti, ali ni stav “tko je jamio, jamio je”, a bez da “jamitelji” plate račun, nije baš osobito poticajan put u budućnost. Konačno, tko se ne razračuna s prošlošću nema ni budućnost, je l’ se to kaže tako nekako, gospodo?
Umro je glasoviti Dr. Oetker, čovjek koji je napučio svijet suvišnim kilogramima, kalorijama, kolesterolom, koji je možda i potamanio više ljudi od nekih sitnijih suvremenih diktatora. Ipak, za njega nitko nije zatražio sudbinu nedavno opravdano smaknutoga Sadama Huseina, nego će njegovo ime još dugo ostati sinonimom slatkoga življenja. Na kolačima ili sastojcima dr. Oetkera odgajane su generacije ljubitelja slastica, možda posljednjega velikog i globalno rasprostranjenog poroka (ako pod porocima podrazumijevamo stvari u kojima uživamo a da nam one uništavaju zdravlje) čije postojanje u vremenu u kojemu sve veću moć imaju oni koji nam žele svijet učiniti što manje zabavnim i ugodnim mjestom nije dovedeno u pitanje.
Ali, tko zna dokad će biti tako. Ako mene pitate, uopće mi nije teško zamisliti da budućnost nosi slastičarne u kojima će žumanjci, slatka vrhnja i čokolade biti zabranjene namirnice, a umjesto njih bit će propisani industrijski surogati pa će se pravi kolači praviti još samo ilegalno po skrivenim kutovima ili pod bakinim skutovima. Ili će se ljudi kao oni iz “Fahrenheita 451”, koji potajno čitaju knjige, okupljati u šumama, raditi kolače, kušati, razmjenjivati recepte i održavati ih na životu dok ne dođe neko sretnije i slađe vrijeme.
Po uzoru na obilježavanja smrti značajnih filmaša ili drugih značajnih pojedinaca s prikladnim ciklusima njihovih radova, dokumentaraca ili diskusijama, očekujemo da televizije, ionako sklone kulinarskim showovima, što prije smisle neka slatka sjećanja na dr. Oetkera. Eto kakvih nas sve nezahvalnika ima, umjesto da slavimo godišnjicu države i zasluge našega oca domovine, mi se bavimo tatom svih slastičara.
