Manoliću, makni svoje uprljane prste od Karamarka i drugih ljudi. Karamarko je častan Hrvat, častan čovjek i vrlo sposoban organizator. On reformira HDZ iz pokreta u političku stranku i organizaciju – poručuje Slavko Degoricija, jedan od osnivača HDZ-a i blizak suradnik dr. Franje Tuđmana, ali i Manolića u prvoj polovici devedesetih.
Slavko Degoricija rođen je 1931. u Kompolju, mjestu nedaleko od Otočca. Njegovi su preci "od pamtivijeka", najmanje tristo godina, živjeli u Lici. Otac Slavka Degoricije, Jure, borio se u Prvom svjetskom ratu na Piavi, ali su ga posljednjeg dana rata 1918. Talijani zarobili.
– "Odgulio" je, osim četiri godine na frontu, još četiri godine u zarobljeništvu. Vratio se sa 30 godina, oženio se, osnovao obitelj, imao je s našom majkom, Marijom Fajdetić, nas četvero djece – kaže Degoricija.
Njegov otac Jure u Drugom svjetskom ratu bio je domobran, čuvao je seoske straže, ali nije sudjelovao u izravnim okršajima.
Problemi u školi
Slavko Degoricija u Lici je, nakon pučke škole i niže gimnazije, 1947. upisao učiteljsku školu u Gospiću. Međutim, tu su nastali problemi. Kako su nakon rata partizani počinili strašne zločine u Lici, poubijali gotovo sve muškarce, hrvatska djeca iz okolnih sela koja su upisala učiteljsku školu bila su buntovna.
– Tijekom "ferija" napravili su nešto protiv režima. Iako sam ja pripadao njihovoj grupi i družio se s njima, kad se to dogodilo, nisam bio u Gospiću, nego 40 kilometara dalje. Osudili su ih za rabotu protiv naroda i države. Mene nisu osudili jer nisam bio u Gospiću, ali direktor učiteljske škole donio je odluku da mi zabranjuje nastavak školovanja u Gospiću – objašnjava Slavko Degoricija koji je pošto-poto želio završiti učiteljsku školu.
Nakon zabrane školovanja, otišao sam u Zagreb, u Republički sekretarijat za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu, baš tamo gdje je i danas ministarstvo. Kako je za galamu čuo Zdenko Has, zamjenik republičkog sekretara, saslušao je dječaka Degoriciju te mu, uz kritike, napisao pismo preporuke, stavio ga u plavu omotnicu i rekao: "Ovo odnesi drugarici Katici Uzelac Ziti, načelnici za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu kotara Gospić".
Zita je bilo njezino partizansko ime. Kad je vidjela što piše, uzrujala se: "Ajme meni, ajme meni!" Uzela je papir, prepolovila ga, nešto napisala i naslovila na predsjednika kotara Gospića Milana Vukmirovića Škarpa. I kad su joj papir vratili s pečatom i potpisan, Zita je napisala potvrdu kojom se mladi Degoricija Slavko upućuje u 2. razred učiteljske škole Rijeka.
"Smrt fašizmu, sloboda narodu! Ovo nosiš direktoru đačkog doma u Rijeku. Ni ćaća ti za ovo ne smije znati", prisjeća se Degoricija riječi nakon kojih je, napokon, upisao učiteljsku školu i završio je odličnim uspjehom. Nakon školovanja regrutiran je u Rijeci i poslan u školu rezervnih oficira u Makedoniju, u Bitolj.
– Nisam smio ništa reći protiv. Ajde reci neću.
Jedno je vrijeme, zbog tršćanske krize, mobiliziran i upućen u rezervu JNA u Istru, a kad se vratio, bio je učitelj pripravnik po ličkim selima. Potom je službovao u Ivanić-Gradu i u Kloštar Ivaniću.
– Raspisao se natječaj za učitelja u Kutini i prođem ja na njemu. Dođem u Kutinu, pozivaju me u vojni odsjek, mislio sam u rezervu. Ali, ne, stigle moje karakteristike iz vojske. Tamo piše da sam sposoban, okretan, najbolji pitomac. I zato što sam takvih kvaliteta, JNA predlaže da me se odmah učlani u KP. Pitaju me što mislim, a u vojnom odsjeku sve Srbi. "Dajte mi malo vremena da razmislim, ne mogu tek tako odlučiti." Najprije sam imenovan za referenta pa za prosvjetnog inspektora. Još nisam bio član Partije. Ajde reci da nećeš – prepričava Slavko Degoricija.
Nakon službovanja u kutinskom kotaru Degoricija je postao ravnatelj jedne škole.
U to vrijeme, točnije 1964., upoznao je dr. Franju Tuđmana, tada direktora Instituta za radnički pokret. Pozvao je Degoriciju da radi u Institutu, obećao mu dobre uvjete i mogućnosti za istraživanje.
– Tuđmanu sam se zahvalio, a on mi je uzvratio: "Stotine ih mole da ih primim, a ja tebe zovem i ti odbijaš". Nije mu bilo drago što nisam prihvatio njegov poziv i što nisam došao raditi u Institut. Tuđman je radio 16 sati na dan na istraživanjima i na sebi. Bio je vrlo vrijedan čovjek.
Godine 1968. Degoricija je, zajedno s Josipom Tropčićem, priredio knjigu "Tito u Moslavini: 9. svibanj 1960., 9. rujna 1967., 26. prosinac 1967." Izdavač knjige bio je Muzej Moslavine.
– Tito je u Moslavini prvi put bio na otvorenju najveće bušotine nafte u Stružecu. Drugi put bio je u Ivanić-Gradu u Graberju, kad se spojila nafta Moslavine i Slavonije i kad je osnovana Ina. Treći put bio je u Podgariću kad je otkriven Džamonjin Spomenik revolucije naroda Moslavine – prisjeća se Degoricija.
Prvo izdanje knjige tiskano je u 20 tisuća primjeraka, drugo u 15 tisuća, a samo je Ina otkupila deset tisuća primjeraka. Jer Titovi su dolasci u Moslavinu bili vezani za Inu.
Uza sve ostalo, Degoricija je izvanredno studirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
– Kod Nade Klaić bio sam najbolji student. Kad sam 1970. to završio, počele su sa mnom svakakve kombinacije. Zvala me je Nada Klaić za asistenta, no nisam dobro stajao s latinskim jezikom pa sam odbio – kaže Degoricija.
U Hrvatskom proljeću
Sedamdesetih se godina sprijateljio s Tripalom i Pirkerom, a u Kutini je osnovao Maticu hrvatsku.
– Ušao sam u pokret Hrvatsko proljeće 1971. Bio sam izabran za zamjenika predsjednika Skupštine općine Kutina, kao profesionalac. Međutim, nas u Kutini počistili su nešto kasnije. Bili smo zadnja utvrda Hrvatskog proljeća. Pali smo tek kad je Jure Bilić mene i predsjednika Skupštine općine Kutina Miju Hlada proglasio neprijateljima – objašnjava Degoricija.
Mesić je sklon šalama i vicevima, a hoće se baviti ozbiljnim poslovima. On je čovjek bistra uma, ali neodgovoran i lijen
Nakon što je izgubio posao u Kutini, Degoricija odlazi u Zagreb. Odbio je posao u Pošti i republičkom SIZ-u za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu. Zaposlio se u u Auto-moto savezu Hrvatske.
– AMSH nije bio razvijena organizacija. Imali su prenisko obrazovanje, to su bili nekakvi mehaničari i vozači, a ja sam došao razviti sistem u prometu, obrazovanje, izdavačku djelatnost. Prvi časopisi nastali su u to vrijeme. I ja sam se u AMSH-u jako dobro afirmirao.
Pa ipak, 1986. izbacili su ga s posla. Zbog toga je tužio Auto-moto savez i dobio spor.
– Sudska odluka morala se poštovati. Zakon o radnim odnosima tada je bio jak – kaže Degoricija.
U vrijeme hrvatske šutnje, 80-ih godina, Degoricija je bio relativno poznat u Hrvatskoj, međutim, nije istrčavao pred rudo. U osvit demokratskih promjena Tuđman ga je nazvao i pitao ga što misli o višestranačju, što misli da će se dogoditi s Jugoslavijom. I, dakako, Tuđman je pozvao Degoriciju da mu se pridruži.
Prijelomni trenutak
– Tuđmanu sam rekao: "Kako znaš? Pozvan sam kod Mike i Savke, ja sam njih odbio, a tebe prihvaćam". Bio je iznenađen, ostao je bez teksta i pitao kad mogu doći k njemu u Nazorovu. Nađem tamo Jožu Manolića i još neke ljude iz Rijeke. I sjednemo i razgovaramo – kaže Degoricija, koji se za Tuđmana odlučio jer su Tripalo i Savka bili „mile-lale, ovako i onako".
– Ja sam povjesničar po struci, znao sam da se prijelomni trenuci ne događaju svaki dan u povijesti. Ako si ih iskoristio, iskoristio si ih, ako nisi, propala stvar. Prijelomni trenutak bila je Tuđmanova odluka da se ide u izdvajanje iz Jugoslavije mirnim putem. Ali, ako ne možemo mirnim putem, postoje i druge mogućnosti, pružiti otpor – objašnjava Degoricija.
Kako je Tuđman htio da Tripalo pristupi HDZ-u ili da barem javno da podršku stranci, angažirao je Degoriciju, koji mu je bio prijatelj 70-ih, da ga pozove na osnivački sabor HDZ-a.
– Zove me Tuđman i kaže: "Odi k Miki i zovi ga da bude barem gost na osnivačkom saboru HDZ-a". I ja k njemu! Pitam ga možemo li biti sami, on kaže: "Možemo, gospođa će ići kartati u susjedstvo". Sjedili smo i razgovarali do pet popodne i ja na kraju kažem: "Mika, ja znam da ti ostaješ s četvorkom, ali moj je zadatak da te nagovorim da sutra dođeš i budeš gost na osnivačkom saboru HDZ-a. On mi odgovori: "Dušom i tijelom sam s vama, ali Savka je protiv i neću razbijati jedinstvo četvorke. To je moja poruka tebi i tvojima. To što vi radite je politika, hrabrost i odlučnost, vjerujem u vaš uspjeh. Ali, ja četvorku neću razbijati" – prisjeća se Degoricija. Tuđman, dakako, nije bio sretan zbog Tripalova izostanka.
Kao član Predsjedništva i predsjednik Izvršnog odbora HDZ-a, Degoricija je proputovao Kanadu, SAD, zemlje zapadne Europe. Cijelu dijasporu.
Nakon prvih višestranačkih izbora 1990. izabran je za predsjednika Društveno-političkog vijeća Sabora SR Hrvatske te je ostao predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a za sva tri vijeća Sabora. U to vrijeme Degoricija je imao Tuđmanovo povjerenje i veliku moć.
U drugoj, Manolićevoj vladi, od kolovoza 1990. do srpnja 1991., Degoricija je bio zamjenik ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca.
– Mene Tuđman natjera da idem za zamjenika ministra unutarnjih poslova. "Franjo, nisam mogao ni sanjati da ću biti policajac". "Joža Boljkovac traži i ja te molim, ne smiješ odbiti."
Dođem k Joži, dobijem zadatak da idem u Beograd u savezni SUP k ministru Petru Gračaninu. Uđem u ministarstvo, ali na pogrešna vrata. Idem hodnikom, kad mi netko iza leđa kaže: "Degoricija, što ti ovdje radiš?" "Tko ste vi?" "Stefanović." "Kako znate za mene?" "Moj je prijatelj Joža Manolić." "Kako vi znate Manolića?" "Nas smo dvojica završili u Moskvi Frunzeovu vojnu akademiju" – prepričava Degoricija.
U Zagrebu, naime, nitko nije znao da je Manolić 1946., nakon što je bio šef Ozne u Bjelovaru, školovan u poznatoj sovjetskoj akademiji. Kad je došao u Zagreb, Degoricija je Tuđmanu prepričao susret sa Stefanovićem.
"Frano, znaš li da je Joža završio NKVD-ovu školu u Moskvi?" "Ma, pričaš gluposti." "Ne pričam ja gluposti, nego neka Zdravka nazove Jožu da dođe i da u šest očiju to raščistimo..." "Joža, bio sam u Beogradu." "Znam." "Sreo sam tvog prijatelja Stefanovića." "Znamo se." "Zajedno ste školu završili u Moskvi." "Ja sam išel u tu školu, al' je nisam završil, nisam savladal jezik." Tuđman je ostao zaleđen – kaže Degoricija.
Prema njegovu mišljenju, Manolić je bio zakleti NKVD-ovac, on je, kaže Degoricija, 70 godina služio raznim obavještajnim i kontraobavještajnim službama, a naročito sovjetskim.
– Uvijek je služio svojoj matičnoj organizaciji, a to je obavještajna služba Rusije – dodaje Degoricija i podsjeća da je Tuđman od Manolića tražio da početkom 90-ih ide u SAD i napravi kontakte s Amerikancima, ali je Manolić odbio. Imao je izgovor da se boji leta avionom.
Na izborima 1992. Degoricija je ponovno izabran za zastupnika u Sabor gdje je obnašao dužnost šefa Odbora za gospodarstvo Zastupničkog doma. Boro Mikelić, generalni direktor Gavrilovića, optuživao je Degoriciju da ga je smijenio i pomogao Đuri Gavriloviću da privatizira mesnu industriju Gavrilović.
Smijenili Mikelića
– Boru Mikelića smijenio je Radnički savjet, jednoglasno. Dalo mu je otkaz 14 od 15 članova Radničkog savjeta, koliko ih je bilo prisutno na sjednici. Ja nisam htio nazočiti tom sastanku. Oni su mu izglasali nepovjerenje – kaže Degoricija koji tvrdi da je spasio Gavrilović jer je na vrijeme u tvornicu smjestio europske promatrače i poslije UNPROFOR, pa Srbi nisu smjeli ući u tvornicu.
Uza sve, Degoricija je u ratu bio član i voditelj hrvatskog izaslanstva za pregovore s pobunjenim Srbima te međunarodnim snagama i asocijacijama, UNPROFOR-om, ECMM-om, OUN-om i drugima. Osim toga, do 1994. bio je na dužnosti Upravnog odbora Ine. Međutim, 1994. napušta Tuđmana i, zajedno s Manolićem i Mesićem, osniva Nezavisne hrvatske demokrate. Zašto?
– S Mesićem i Manolićem otišao sam iz čistog neznanja. Jožu sam poznavao preko Mije Hlada, a ja sam više vjerovao Miji nego sebi, a Mijo je više vjerovao u njega, nego meni. Nisam znao tko je Joža Manolić. Dok sam ja saznao, prošao vlak.
O Stipi Mesiću također nema visoko mišljenje.
– Mesić je sklon šalama i vicevima, a hoće se baviti ozbiljnim poslovima. On je čovjek bistra uma, ali neodgovoran i lijen – kaže Degoricija.
A sam Degoricija, kaže, nije se rastao s Tuđmanom, nego s ljudima oko njega. Nakon neuspjeha HND-a i pripajanja stranke HNS-u, Degoricija je napustio politiku. Knjigu „Nije bilo uzalud" Degoricija je objavio 2008. Sadržaj knjige govori o njegovu viđenju stvaranja hrvatske države, pregovorima s pobunjenim Srbima...
Manolić, produkt propagandne SDP mašinerije, ništa drugo!