Što se bijeli u gori zelenoj,
jal je snijeg, jal su labudovi,
ma su labudova samo muda,
vani je trie’stipet Celzijeva,
da je snijeg već bi se otopio,
a labudove bi već ljudi otrovali,
ili bi od ptičje gripe skapali,
pa reci ti meni što je onda, što je onda,
vala jes’ snijeg... i na njem’ kraljica...
Snježna kraljica!
Dok je domaćih desničara i televizijskih sportskih novinara, za epiku, a bogme i liriku na ovim prostorima nema straha. Obje su skupine u ovom rezigniranom društvu posljednji bastioni euforije i na tom im možemo samo pozavidjeti. Kad ste posljednji put oduševljeno pričali o nekom svojem uspjehu, kao što na televiziji i u elektroničkim medijima uopće sportski novinari veličaju tuđe uspjehe? Još se može razumjeti kada su to uspjesi sportaša poput Janice, Ivice, Červara, Filipovića i Bilića (premda su i to samo njihovi uspjesi, a ne svih nas, kako si masa u nedostatku vlastitih postignuća voli prisvajati), ali neselektivno ulagivanje svakomu i veličanje svega iz najmarginalnije sfere sporta ili discipline koja je u pojedinom trenutku po nečemu in, to već ulazi u sferu čistoga fetišizma. Ili psihologije: digneš li važnost svom sugovorniku, dižeš je samome sebi! Ako ste proteklih dana pratili prijenose, reportaže, razgovore i komentare u povodu sljemenske Snježne kraljice, mogli ste steći dojam da u pozadini svega toga nije stajala obična skijaška utrka, samo jedna od ne znam koliko njih u cijelom kupu, nego nešto doista herojsko ili neizvedivo kao što bi bilo spašavanje Zagrepčana pred naletom savskog tsunamija ili učenje modnih kritičara da postoji još glumica osim Leone Paraminski. Sve što je učinjeno bilo je vrijedno bezgraničnoga divljenja. Ravnala se zemlja, smrzavala se voda, onda su topovi izbacivali umjetni snijeg...
Zadnjim su nadljudskim naporima zabijeni štapovi po stazi. A žičare su prevozile ljude, reflektori su sjali, ljudi iz organizacije su udisali, pa izdisali... Navodno nije izostalo ni uključivanje vojske u cijelu operaciju, što na ovim prostorima, doduše, baš i nije osobito pouzdan kriterij u opisivanju teškoće određene situacije budući da je prošlih desetljeća u lovu za što boljim imidžem bivša vojska korištena za sve i sva, od realnih potreba pomoći u poplavama do skidanja mačaka s drveća, a naša je vojska tu tradiciju očito naslijedila. Istina, napraviti snježnu stazu po pravilima svjetskih skijaških kupova na proljetnim temperaturama sigurno nije lako, ali svjetska je tehnologija već toliko daleko odmaknula da se za dobru cijenu danas može postići gotovo sve. A cijena ove doslovno jednodnevne ekshibicije s koje je Austrijanka Marlies Schild otišla s rekordnom novčanom nagradom bila je 200 milijuna kuna!?
Da bi već sljedećega dana staza bila neupotrebljiva za zagrebačke rekreativce i za bilo kakvu dodatnu izliku gradskim ocima i organizatorima, osim one izlizane floskule o velikoj promociji Zagreba i Hrvatske u svijetu koja se uvijek rabi kada treba društveni novac usmjeravati na račune privatnih firmi i džepova. Zato nije čudno da su predstavnici grada i organizatori utrke pokušavali prikazati da svaki, ma i najbanalniji čin ima težinu pronalaska lijeka protiv raka, u čemu su televizijski i radijski novinari odradili za njih odličan marketing. Bilo je tu i one tipično naše navade da se svakom uspješno obavljenom poslu pridaju epski razmjeri. Ono što se u svakom austrijskom i slovenskom selu naziva najobičnijim uređenjem skijaške staze, to se kod nas masovno proglašava u najmanju ruku velikom promocijom u svijetu, pobjedom čovjeka nad moćnom prirodom ili dokazivanjem da svojih sedam stoljeća nismo prespavali. A radi se samo o jednom: o kompleksu maloga naroda koji se želi prikazati velikim ili ravnopravnim igračem na potpuno pogrešan način, koji svoje mjesto u bjelosvjetskom društvu ne zaslužuje, nego ga kupuje za velike novce, potpuno izokrećući svoje unutrašnje društvene prioritete. Kako drukčije objasniti da ćemo u jednom danu nepovratno spiskati novce nad kakvima bi se zamislile i daleko bogatije zemlje ili da Snježna kraljica nudi daleko najveći fond nagrada od svih europskih utrka iz kupa? Nemam ništa protiv da na Sljemenu imamo skijališta kao u Austriji, pa ako treba i za tu cijenu, ali tek kada budemo mogli kupovati sve one fine vrste kruha, peciva, kolača i hrenovki bez kojih se nikada ne vraćamo iz Graza.
Otkako je papa Benedikt XVI. optužio televiziju kao jednog od glavnih krivaca rastućeg trenda razjedinjavanja obitelji, a kardinal Bozanić ponovio to isto u svom božićnom obraćanju vjernicima, priznajem da sa strahom palim TV. Ako se već i odlučim na taj korak, onda gledam samo reklame. I sve mi se čini da još samo u tim malim propagandnim ficlekima postoje obitelji kakve Crkva vidi (da ne kažem nameće) kao jedini ispravan oblik postojanja i socijalizacije svakog pojedinca. Još se samo u njima Savršeni Muž i Savršena Žena, zajedno sa svojim Savršenim Sinčićem ili Savršenom Kćerkicom, okupljaju oko pečenke na stolu. A pečenka je isto savršena – zahvaljujući tom i tom dodatku za pečenje. U drugim varijantama, Savršena Žena s osmijehom na licu kuha, glača ili pere rublje, Savršeni Muž je zato voli... Savršeni Muž i Savršena Žena uvijek imaju i djecu (naravno, savršenu), a da nikada niste osjetili ni komadić seksualne kemije među njima, niti su uopće ikada imali ikakav seksualni život. E, recite mi gdje ćete, osim u Crkvi, to još pronaći ako ne na TV-u?
