Jučerašnji crkveni poziv vjernicima da izađu na sindikalni prvosvibanjski prosvjed jasan je pokazatelj da Hrvatska ulazi u razdoblje političkih turbulencija. Bez obzira na to što vladajuća koalicija trenutačno drži stabilnu većinu u parlamentu, nemoguće je ignorirati činjenicu da je njezinim radom danas nezadovoljan niz velikih i bitnih društvenih skupina.
Ta činjenica sama za sebe, s obzirom na tešku gospodarsku krizu u kojoj se Hrvatska nalazi, i nije iznenađujuća, ali je zato impresivna širina koalicije nezadovoljnika koju je Kukuriku koalicija svojom politikom uspjela mobilizirati. Vladom su tako nezadovoljni i sindikati, i poslodavci, i Crkva, i nevladine udruge, i lijevi i desni. Takvo umijeće stvaranja neprijatelja stvarni je pokazatelj dezorijentiranosti vladajuće garniture. U Vladi to, kako je nedavno objasnio vicepremijer Grčić, zovu balansiranjem. U biti, riječ je o eufemizmu za neodlučnost, odnosno populistički impuls političara da se nikome ne zamjere.
Tako se, ipak, politika ne može voditi. U krizi, više nego ikada, građani žele političare uvjerenja – osobe čvrstih stavova i odlučnosti da te stavove podupru konkretnim djelima.
Milanovićeva vlada dosad je pokazala malo odlučnosti i puno jalovih poziva na kompromis. U takvim okolnostima 1. svibnja na prosvjedu bi se moglo okupiti stotinjak tisuća ljudi. Žalosno je to što oni zapravo neće prosvjedovati zbog onoga što je Vlada učinila, već zbog onoga što nije. A upravo to je razlika između uspješne i neuspješne politike.
