U predsjedničkoj kampanji Borut Pahor bio je jedini važniji slovenski političar koji je javno rekao da bi Slovenija trebala, bez obzira na bilateralno pitanje koje muči obje zemlje, pokrenuti ratifikaciju ugovora o pristupanju Hrvatske u EU. To je ugovor koji je, uostalom, sâm Pahor u prosincu 2011., tada kao premijer, potpisao uime Slovenije. No, u protekla dva dana predsjednik Pahor bio je u Bruxellesu u “silenzio stampa” raspoloženju: sustavno je izbjegavao mogućnost da ga novinari pitaju o ratifikaciji. Otišao je iz Bruxellesa bez ijedne javno izgovorene riječi koja bi pomogla izvući obje zemlje iz neugodne blokade i prijetnje koju slovenska vlada i dalje ponavlja: nećemo vas pustiti u EU 1. srpnja ne povučete li tužbe koje se, uz punomoć Ministarstva financija, pred hrvatskim sudovima vode protiv (Nove) Ljubljanske banke. Slovenska vlada, drugim riječima, govori: nećemo vas pustiti u EU dok nam ne platite 172 milijuna eura. Zašto? Jednostavno zato što smo u poziciji da vas to možemo tražiti. Mislite da je naš novi predsjednik Pahor skloniji tome da ratifikacija ide brže? Pokušajte ga pitati, ali nećete uspjeti... Možda Pahorova šutnja u Bruxellesu ne znači ništa. Najavljuje se da će mu, nakon Bruxellesa, prvo sljedeće inozemno putovanje biti u Zagreb i možda se tada stvori konstruktivnija atmosfera. A možda destruktivna atmosfera u Sloveniji, koja se tom državom sve više širi, sužava prostor za konstruktivne glasove.
Za hrvatsku poziciju nikako nije dobro da je Slovenija na rubu kaosa: samo u dva dana dok je Pahor boravio u Bruxellesu premijer i gradonačelnik uhvaćeni su u sukobu interesa, šef parlamenta zatražio je ostavku premijera, a istraživački novinar koji je otkrivao ulogu premijera Janše i njegove stranke SDS u korupcijskoj aferi Patria najuren je iz lista Delo samo nekoliko dana nakon što je provjeravao informaciju o zdravstvenom stanju premijerove bebe. U Hrvatskoj je možda manje poznato da se na slovenskoj medijskoj sceni vodi prljavi rat između političkih stranaka, a u tom ratu frcaju i podvale, najgrozniji tračevi, na vidjelo izlazi utroba čitavog društva, što sve zajedno stvara i sve manje razuma u političkom odlučivanju i vladanju zemljom. Upravo takva Slovenija, sa svim svojim unutrašnjopolitičkim demonima, sada ponovo stoji na putu Hrvatskoj u EU.
Slovenija je usamljena u pokušaju da bilateralno pitanje iskoristi kao razlog da blokira puno šire i strateški važnije pitanje europskog proširenja. Europska komisija, Vijeće i Europarlament stoje na poziciji da bilateralna pitanja treba, naravno, ozbiljno rješavati, ali ne treba ih koristiti kao uvjet za ratifikaciju.
I Italija ima neriješena bilateralna pitanja s Hrvatskom, pa je svejedno ratificirala ugovor o pristupanju. Hrvatska se nada da će EU natjerati Sloveniju da poštuje europske principe, ali ta nada mogla bi se pokazati uzaludnom jer EU nema mišiće kakve je, recimo, pokazao SAD kad je spriječio slovenski pokušaj blokiranja ulaska Hrvatske u NATO. Barroso nikad neće pisati onakva zapovjedna pisma kakva je Ljubljani pisala Hillary Clinton, koja smo otkrili zahvaljujući Wikileaksu. Hrvatska se nada da će se pritisak EU pojačati kad Slovenija ostane posljednja država koja nije ratificirala ugovor. Ali Slovenci smatraju da će se u tom slučaju smanjiti manevarski prostor ne samo njima nego i Hrvatima: dođe li do toga da 26 zemalja EU traži od Slovenije da postane konstruktivnija prema ulasku Hrvatske, Slovenci se nadaju da će EU i od Hrvatske tražiti neki ustupak Sloveniji. Jer EU vrlo često tako funkcionira, pogotovu kad je vremena za odlučivanje premalo: traži se kompromis, izjednačava se krivnja, pa se traže i podjednaki ustupci s obje strane. A slovenski je rezon bolno jednostavan: ovo nam je zadnja prilika da nešto dobijemo od Hrvatske jer nakon što uđe u EU bit ćemo ravnopravni.
Slovenija već godinama razložnoj politici nije problem. Na njhovo ponašanje teško možemo utjecati - čekajući i izbjegavajući svaki bilateralni kontakt. Što se god dogodilo sa ovim ptanjem ratifikacije, hrvatska Vlada i ministrica vanjskih poslova, ali i predsjednik Države, su većć sada učinili neoprostive pogreške. Ni jedan jedini put se Milanović nije sastao bilateralno sa slovenskim predsjednikom vlade, ni jedan jedini put ministrica vanjskih poslova nije bila u Sloveniji, niti njen kolega u Hrvatskoj! tome strahovito kumuju i mediji, jer nitko još uvijek nakon godinu dana nije javno pitao Milanovića- kako je to moguće.