Nedavno mi se dogodila prilično neugodna situacija. Sreo sam poslije
dugo vremena znanca iz nekih davnih vremena i uz pozdrav dodao: “Pa,
jesi živ?” Rijetko mi se omakne da pozdravljam na taj način jer se i
sam začudim da čovjek ne vidi kako stojim pred njim ili pak posumnjam
da on možda zna za postojanje nekog urotničkoga plana protiv mene zbog
kojega (više) ne bih trebao biti živ.
Uglavnom, ovo je bila definitivno vrlo loša prilika da napravim
iznimku. Čovjek me prvo pomalo iznenađeno pogledao, a onda mi se krenuo
žaliti; sad je bolje nakon što su mu ugradili srčani bypass, ali jedno
je vrijeme situacija bila vrlo kritična. Ne trebam valjda opisivati
koliko mi je bilo neugodno. Sjećao bih se s nelagodom toga susreta sve
dok prije neki dan nisam čuo jednu HTV-ovu najavu. A išla je otprilike
ovako: “Žene koje su preboljele rak dojke, njihova iskustva i priče
poslušajte u emisiji... 'Sasvim obični ljudi’”.
Eto ga, čak i na teveu dobivam potvrdu da svojim pitanjem nisam učinio
ništa nezgodno, rak tu, bypass tamo, sve je to sasvim obična stvar za
sasvim obične ljude. Već vidim gospođe kako se vraćaju iz dućana ili s
placa. “A što je salata danas skupa... a kako vaš tumor... znate li da
su krastavci u onom dućanu preko ceste za kunu jeftiniji nego u ovom...
ah ta djeca, tko će s njima na kraj, soba im je prepuna igračaka, ali
oni najradije od svega natjeravaju po stanu prostatu moga muža...”
Ma, tko su ti, upitao bih, sasvim obični ljudi? Pretpostavljam da se tu
mislilo na sve one koji nisu Severina, Thompson, Ljubo Ćesić-Rojs i
njima slični ljudi koji ne inkasiraju po deset tisuća eura za noć, koji
se ne slikaju za novine sa svojim pekinezerima niti ih pozivaju u
talk-showove da pričaju besprizorne gluposti. Možda su ti ljudi imali
tu nesreću da je neka teža bolest njih ili nekog među njima najmilijima
bila jedina ekstraordinarna stvar u njihovim životima, ali uvjeren sam
da se nikoga tko je morao proći takvu kalvariju – bez namjere da
nekvalificirano započinjem diskusiju o promjeni psihe i nazora kod
takvih ljudi – ne može nazivati “sasvim običnim”.
Ta, prema procjenama čak 80 posto ljudi samo boluje ili je u bliskom
doticaju s nekim tko ima barem visok krvni tlak, kolesterol i, ne daj
Bože, štogod gore. Postoji, doduše, i šansa da je takav naziv emisije
upravo posljedica toga visokoga postotka, da se njime htjelo upozoriti
na to koliko je sasvim uobičajeno biti izravno ili neizravno u doticaju
s nekom boleštinom. U tom bi se slučaju radilo o (blagom) cinizmu
protiv kojega nikada nemam ništa protiv, ali tada je emisija – da,
najava me zaintrigirala da je pogledam – rađena i vođena previše drveno
i unjkavo da bi se to dalo nedvosmisleno shvatiti.
Na rubu znanosti” ovoga tjedna o fenomenu geekova. Ponovno me oduševilo
kako Krešimir Mišak zna prepoznati teme i fenomene s onoga brisanoga
prostora na razmeđu ozbiljnih disciplina i trivijale. Nitko od
sudionika u raspravi, doduše, nije znao baš najtočnije definirati pojam
geeka, definicija i slika tipičnih je geekova očito puno, pa ću probati
objasniti kako ih ja pretežito vidim. Gledaju li vam djeca crtiće, to
vam je Dexter, pratite li na RTL-u “Punu kuću”, to vam je onaj
iritantni Steve Urkel...
To su uglavnom muškarci, najčešće ih po školskim hodnicima oslovljavaju
kao šmokljane, koji već od najranije mladosti iskazuju višak
inteligencije, stalno nešto prčkaju po elektroničkoj opremi,
kompjutorima, laboratorijima, oblače se kao Lucasovi Jediji, znaju vas
pozdraviti na klingonskom...
Istodobno, ti nadnaravno vudreni tipovi imaju apsolutno nadnaravno
neaktivan seksualni život, ali dovoljno su domišljati da si mogu sami
kreirati različite spravice koje će im nadomještavati nedostatak
djevojaka. A djevojkama, pak, nije najpametnije baš da ih do kraja
ignoriraju ili baš gnusno ponižavaju, čemu bi bile sklone, jer se u
zrelijim godinama upravo iz redova geekova kasnije pojavljuju različiti
Billovi Gatesovi, pa je za sponzoruše dobro da ih se nikada ne ispušta
do kraja iz vida.
U našim okvirima geekovi vam se najbolje mogu fizički opisati kao Ivić
Pašalić, Jure Radić ili Đapić, a nije slučajno da su upravo takvi
likovi obilježili Hrvatsku u prvim godinama njezinoga postojanja. S tom
razlikom da ovi naši nisu svi nužno bili opsjednuti elektroničkim
spravicama i novotarijama, njima je to bio san o slobodnoj Hrvatskoj,
ali definitivno ulaze u hlače teorije Jaleela Whitea, tumača Stevea
Urkela, inače privatno posve pristala atraktivnog mladića, koji je
rekao: “Šmokljani vladaju svijetom”.
TA DIVNA STVORENJA
