Potpuno sam siguran da Orwell u svom opusu ni najmanje nije mislio na boljševički totalitarizam, nego je samo, radikalizirajući im vidljivost, opisivao skrivene implikacije kapitalizma. Pojednostavljeno je totalitarizam promatrati kroz jednopartijski sustav, kad pluralizam sveden na političku jednadžbu znači pobjedu forme nad sadržajem, a višestranačje se ionako tiho i globalno svodi na dvostranačje. No, presudno je pitanje kontrole i što je ona suptilnija, stupanj totalitarizma je razmjerno veći. Zato je važno reći kako je kapitalizam neupitni totalitarizam samo u maskirnoj uniformi tolerantnosti. Ni boljševički model ni fašizam nisu ideološke krajnosti, nego integralni dijelovi istog projekta koji imaju zadatak produljiti trajanje jedinom postojećem sustavu u kojem vladajućima uvijek prijeti opasnost pobune sirotinje.
Fašizam je tu da sirotinju plaši pravcem u kom kapitalizam može skliznuti ako se ne igra po strogim pravilima, a boljševizam je tu pak kao opomena što se može dogoditi ako se uime socijalne pravde traže promjene u društvu. Dakle, jedina pobjeda koju je kapitalizam u potpunosti ostvario jest ona propagandna, uspjevši "ugraditi u javnu podsvijest" kako je Zapad apsolutno najviše čemu se čovjek mogao dosjetiti u formuliranju odnosa u, oko i prema vlasti i vlasništvu. Uz njega se bez temelja, logike i poštenja ekskluzivno vežu demokracija, sloboda, ravnopravnost, liberalizam, pravda, jednake šanse za sve. Chomsky je u jednom ogledu stvar pojednostavio pitanjem koliko se ljudi uopće sjećaju činjenice da je bivši SSSR bio država koja je podnijela najveće žrtve u borbi protiv fašizma, a koliko je nas tu zemlju isključivo zapamtilo kao "carstvo zla", po sintagmi lansiranoj upravo sa Zapada. Pravila nejednakih kriterija i agresivnog propagandnog rata dovela su do toga da smo doslovno isti proces različito vrednovali; Zapad ne kolonizira svijet, nego širi slobodu i demokraciju, dok je bivši SSSR zemlje osvajao i bacao ih iza željezne zavjese. E sad, vojnika Istočnog pakta već četvrt stoljeća nema nigdje, a američke baze postoje diljem svijeta i ograničavaju suverenost država na čijem su teritoriju strani vojnici.
NATO se širi ususret podržavane psihoze stalne opće opasnosti, ne postoje danas dvije Koreje, nego njen sjeverni dio i američka okupacijska zona na jugu, Rusija i Kina postaju nova potencijalna carstva zla, i sve to propagandni stroj melje i melje, a čovjeku se dopušta razmišljanje unutar nekoliko strogo definiranih političkih fraza. Među njima apsolutno nema mjesta za imenicu socijalizam koja je opasna, subverzivna i sustavno ogađena na više platformi, i bit će posve sigurno prva riječ koju će nam u 21. stoljeću zabraniti. Svaka asocijacija na jednakost u društvu totalitarne nejednakosti mora biti zatrta u korijenu, što se ne može prepustiti slučaju. Zato joj se u jasno definiranim komunikacijskim strategijama prilazi ambijentalno, od društva do društva, pa je u SAD-u socijalizam najveća opasnost za taj čudesni „američki način života", a u Hrvatskoj, recimo, socijalizam se perfidno poistovjetio s jugoslavenstvom. Hrvatski intelektualni ćumez tako istovremeno socijalizam smatra najvećom blasfemijom i nacionalnim izdajstvom premda – zašto bi sramota značilo biti Jugoslavenom ako je to pretpostavka za dobar život svih bez iznimke, socijalnu jednakost, egzistencijalni mir. Hrvatski problem nije jugoslavenstvo, nego je sramota što hrvatstvo sve to ne osigurava.
Kapitalizam ne voli hrvatsku naciju, ali je hrvatska nacija preglupa da bi shvatila kako dugoročno nestaje s političke i povijesne scene i da je u okviru jugoslavenskog paradoksa imala bar toliko realnog suvereniteta kao što ga danas ima u EU. Jer nama su možda 1991. međunarodnim formalizmom priznali granice, ali smo u međuvremenu izgubili sve što se nalazi unutar njih. Ipak, ljudi i ne razmišljaju, niti žele doznati, i neznanje je naš slobodni izbor. Ponudili su nam ga i mi smo, ne postavljajući pitanja, posegnuli za njim važući rizike blažene neodgovornosti neznanja i vlastitog udjela u preuzimanju odgovornosti za mijenjanje svijeta u kojem nema nekarakternog igranja skrivača pred svojim savjestima. Zato u kapitalizmu nema ni disidenata; ne zato što su slobode neograničene, nego su eliminacije svake misli koja odskače perfidnije. Snaga kapitalizma je u njegovom komercijalnom reklamiranju. Zapad je bacio dvije atomske bombe i uspio nas uvjeriti da je to bilo uime mira i slobode. Propagadni rat traje nesmiljenom žestinom, a san o društvu socijalne ravnoteže i smisla uskoro nećete smjeti niti sanjati. Oduzet će vam ga prije no što se probudite, da biste umrli sretni.
>>Vaništa je u pravu kad kaže da je 19. stoljeće završilo 1918. godine
>>U kulturi straha masoni i teror jedini su jamci našeg načina života
Hrvatstvo je izdano vec krajem 1991 pocetkom 1992, i pretvorilo se u interes. Rezultat te transformacije je najveca pljacka i otimacina u povjesti Europe. Hrvatstvo i dan danas rusi Hrvatsku da bi sebi ostavrilo privilegije i dobit. Danasnje domoljublje se pretvorilo u drzavno neprijateljstvo.