U možda najdojmljivijim antiutopijskim knjigama svijet je sumoran, pun
nespokoja i straha. Egzistencijalne je zebnje i u
“1984.”, i u “Pomračenju u
podne”, i u “Generaciji otrovnica”...
Kada se tim i sličnim antiutopijama doda i niz drugih autora od Oswalda
Sprenglera do Noama Chomskog, onda se strahovanja samo šire.
Ali, kako se širi svjetska kriza, bjelodano je da ljudi nisu
trebali niti čitati negativne utopije pa da počnu osjećati strahovanja
i zebnju. Ne tresu se samo citadele svjetske novčarske moći, strahuju i
obični građani. Od Amerike do Islanda. Ni mi, unatoč uvjeravanjima
naših ovlaštenih uvjeravatelja, nismo
lišeni sličnih bojazni.
Ne mora se biti antiutopist pa da se sve više uviđa kako ono
što se donedavno činilo nemogućim sve više
postaje realno. Ekonomski realisti ovu globalnu gospodarsku krizu
uspoređuju s onom najvećom, iz tridesetih godina prošloga
stoljeća. A tada je, primjerice, kroničar te sumorne realnosti
zabilježio da su se po njemačkim gradovima novčanice od milijun maraka
vukle po slivnicima. Nitko se na njih nije niti obazirao, pa ih je
vjetar kao bezvrijedni papir raznosio ulicama. Malo je još
živih koji pamte to sumorno vrijeme.
Ali živi se plaše njegova ponavljanja, današnje
globalne krize. Ako je nekadašnja kriza, u ne toliko
povezanom i međuovisnom svijetu, toliko na njega utjecala,
što bi se tek moglo dogoditi s ovim globaliziranim i na sve
načine povezanim svijetom? Može li u takvom svijetu Hrvatska
nešto učiniti sama za sebe pa da izbjegne moguću globalnu
sudbinu?
Hrvatska je prodajom svojih banaka prodala i svoju novčarsku samovlast.
Ona nema financijske suverenosti, pa onda ni države koja bi sama
gospodarila svojim novcem. Dok cijeli Zapad doživljava ekonomsku
teorijsku regresiju napuštajući fetišizaciju
slobodnog tržišta i tražeći spas u državnom
intervencionizmu, što će Hrvatska? U svijetu koji je sve do
ovoga općeg svjetskoga loma valjda već razmišljao kako
ukinuti državu, sada jedino u njoj vidi spas! I mi u državu možemo
gledati kao nadu spasa.
Ali gdje nam je država? Zapadnjački povratak državi zapravo je kraj ne
samo jedne ekonomske teorije, kraj idolatrije slobodnog
tržišta, nego izgleda i kraj vladajućeg globalnog
svjetonazora. Pa čak možda i kraj jedne svjetske epohe. Podrhtavanje
svjetskih burza možda je i najava toga kraja, no pohlepa je siguran
uzrok početka njihova urušavanja.
Gramzivost, neutaživa žudnja za novcem, zgrtanjem i profitom doveli su
do urušavanja svjetskih burzi. Američki hipotekarni krediti
možda su najzorniji primjer te pohlepe. Ali oni su bili samo povod za
početak onoga što je već u sebi imalo klicu vlastite
propasti. U opreci između „imati“ i
„biti“ (zapadnjački) svijet se već odavno odlučio
za „imati“. I sve je tome prilagodio i podredio. Od
„protestantske etike“ do interneta. Sve je u službi
zarade i što većeg profita. Sve je za kupnju i sve je za
prodaju.
Novac je već odavno bog Zapada. Burze su mu postale
svetišta. U svijetu gdje milijuni gladuju, bogati ne znaju
što bi jeli. A dolara i eura, čekova i dionica imaju toliko
da bi ih mogli svaki dan jesti umjesto salate. Imaju prekomjerno, no i
dalje žele još. Da je logika profita i virtualne ekonomije
zasnovana i na perverziji, a da se demokracija kojom se profit često
krinka, koristi i za manipulaciju, upozoravali su blistavi umovi,
izuzetno uvjerljivo i kršćanski mislilac Nikolaj Berdjajev i
“bezbožnici” Frankfurtske škole Max
Horkheimer i Erich Fromm.
Upozoravali su na zablude zapadnjačkog univerzuma, na njegovu
civilizacijsku stranputicu. Kriza svjetske (novčane) svemoći ozbiljenje
je tih upozorenja i sumornih antiutopijskih slika. U svijetu koji sve
više sliči velikom i šarenom, globalnom cirkusu,
u svijetu virtualne ekonomije, urušavanje burza zapravo
izgleda kao jedina njegova prava realnost.
BIJEDA POLITIKE
