Duje Draganja je ovih dana za hrvatske novinare uglavnom nedostuapan.
Ne želi komentirati pa ni objašnjavati najavu njegova oca Petra da bi
Duje za milijun dolara promijenio državljanstvo i na Olimpijskim igrama
u Pekingu nastupio pod nekom drugom zastavom a ne hrvatskom. Naš
najbolji plivač ne mora uostalom ništa ni izmišljati: doista je
zaokupljen obvezama na studiju u Berkeleyu. U nekoj podjeli uloga u
obitelji Draganja očito je da je otac zadužen za napuhavanje probnog
balona. Duje s tim, zasad, ne želi imati veze.
Da bi Draganju mnogi rado vidjeli u svojoj reprezentaciji, nije nikakva
tajna. Svojedobno su ga zvali Talijani tražeći mu talijanske pretke (da
bi lakše došao do njihova državljanstva), pa Francuzi i Austrijanci, a
sada se spominju trofeja uvijek željni Britanci i sportske promocije
gladni Bahreinci. Uzimali smo uostalom i mi sa strane (Pešalov, Da
Silva, Kirilova, Bjelofastov...). Milijun američkih dolara, koliko bi
Albatros sa Zente dobio za razdoblje do pekinških igara, za svjetsko
sportsko tržište i nije tako mnogo. Duje vrijedi mnogo više, samo je
pitanje mogu li dolari, pa bi bili oni i američki, istinski iskazati tu
njegovu vrijednost.
Prije će biti da je Pero Draganja najnovijim istupom (nakon kojega je
znakovito i sam zašutio) htio upozoriti na Dujine financijske probleme
("riječi su lijepe, ali od njih se ne živi") te pokrenuti inertne
sportske strukture u našoj zemlji da nešto poduzmu za spas našeg
sportskog dragulja. Pomoć resornog ministra Dragana Primorca (za utorak
je najavljen njegov razgovor s izaslanstvom HPS-a) u tom će smislu biti
dragocjena, ali od njegova se ministarstva prije svega traže sustavnija
i dugoročnija rješenja za ovakve situacije.
U Hrvatskoj je Duje veličina, sportski uzor i idol. Negdje drugdje bio
bi samo skupocjeni izložak. I zato ne možemo vjerovati da će našeg
najboljeg plivača u dogledno vrijeme oslovljavati sa Abu Duje ili Sir
Duje. Ipak će on, gotovo je sigurno, ostati - naš Duje.
NAGLASAK
