Dugogodišnji kapetan Dinama Arijan Ademi (31) poslušao je poruke bivših i dosadašnjih suigrača prije svog odlaska u kineski Beijing Guoan. Prisjetio se lijepih trenutaka, zbog lijepih riječi igrača poput Matea Kovačića, Dominika Livakovića i Mislava Oršića pustio suzu pa kroz intervju za službeni YouTube kanal Dinama pričao o brojnim temama koje je doživio kao predvodnik modre svlačionice. Od svojeg dolaska u hrvatskog prvaka, preko doping-afere do jedine neostvarene želje u momčadi.
Dinamo je pojačao stigavši iz Šibenika u ljeto 2010. Čega se sjećate iz razdoblja dolaska, bilo je prvo pitanje...
- Sjećam se svega, bio sam tu s reprezentacijom, dobio poziv da me Dinamo želi. Naravno da sam o tome sanjao, samo da obučem Dinamov dres. To se dogodilo, potpisao sam i odmah sam morao ići s reprezentacijom, igrali smo Europsko prvenstvo U-19 u Francuskoj, po povratku me trener Velimir Zajec odmah stavio u prvu momčad. Prošao sam pripreme i odmah zauzeo poziciju - rekao je Ademi.
Vaš put bio je u Dinamu od Rijeke do Rijeke. Krenuli ste porazom 2-1, Dinamo je nakon toga nanizao 109 utakmica bez poraza. Kakvi su bili ti prvi dani u plavom dresu?
- Odradili smo jake pripreme i zahtjevne, rezultat nas nije mazio. Vratili smo se s Eura, bila je kiša i lošije vrijeme. Odigrali smo odličnu utakmicu i zabili autogol u Rijeci, na kraju izgubili. Zaredao nam se još jedan poraz protiv Šerifa gdje smo ispali iz Europe, ali ušli smo u Europsku ligu i radili dobre rezultate.
Susret s navijačem na tramvajskoj stanici?
- Prišao mi je i rekao da moram pokazati zašto nosim grb Dinama i dati sve od sebe. Točno se sjećam, bilo je to kod pekare blizu stadiona, ostalo mi je u glavi.
Jeste li tad mislili da ćete ostati 13 godina?
- Iskreno, ne. Meni je san bio obući Dinamov dres, time sam napravio već puno, odnosno sve. Ispostavilo se da su se situacije događale gdje sam ostajao i ponosno nosio grb Dinama.
Osvojili ste 21 trofej, 104 europska nastupa za rekord kluba, drugi ste po broju službenih nastupa. Kako se osjećate?
- Nisam svjestan toga. Ne doživljavam to toliko istinito. Legenda, mi to govorimo prijateljski, ničega nisam svjestan, tako se ponašam, takav sam i lik. Možda kasnije budem, najsretniji sam što smo ovo sve osvojili. Možda kad vidim svoju sliku u kući slavnih, da...
Razlika u ulasku u Ligu prvaka sad i nekad?
- U početku je bilo "doći će Ronaldo, ovaj-onaj", sve je bilo bazirano na njih, a sad smo na sebe. Ne gledamo je li to Ronaldo, Kane, Messi... Došli smo do razine da nas to ne zanima. Doslovno nam je svejedno, imali smo respekt jer su veliki igrači, ali samo ovako, za novine.
Nakon Moldea, pobijedili ste Arsenal i onda je došla ta suspenzija (zbog zbog pozitivnog doping testa).
- To mi je bila najveća tuga i šok. Bio sam u reprezentaciji, bio sam u sobi, zove me izbornik "hitno dođi dolje", on mi to prenese. Nisam bio svjestan, mislio sam da će se brzo riješiti. To mi je bio najteži period života, nisam imao druge nego boriti se do kraja i iznijeti svoju istinu. Dvije godine sam pauzirao i, što reći?
Imali ste 24 kad se to dogodilo, pokušali ste trenirati i s Kustošijom, ali i to su zabranili.
- Ne možeš ništa. Taj period sam se baš osjećao užasno, nisam znao ni što ni gdje, samo sam gledao kako da mi dopuste da se branim. Mislio sam da je gotovo, da neću više igrati nogomet. Kad je prošla depresija i tuga nakon šest mjeseci, sve mi se otvorilo, počeo sam trenirati i ozbiljno raditi. Htio sam se vratiti nikad jači da pokažem svima... Prihvatio bih nepravdu da sam odustao i propao.
Imali ste i podršku.
- Da, mnogih ljudi i kluba. Klub je stao iza mene, naravno da sam mu prezahvalan. To mi je bilo olakšanje. Ljudi oko mene, sve to dalo mi je dodatnu snagu da napravim što sam danas postigao s Dinamom.
Zadnja utakmica bila je u 12. kolu, vratili ste se u 12. kolu, Antolić vam je dao kapetansku traku.
- Da, i odmah mi ponište gol zbog ofsajda koji nije bio, njihov igrač mi je dodao loptu. Točno se sjećam, to je bilo za 2-1. Odmah u startu me lupilo, ali dobro. Prva utakmica je bila Makedonija - Lihtenštajn, to smo igrali kući i zabio sam. Osjećao sam se fenomenalno pet-šest utakmica i uslijedio mi je takav pad da nisam mogao doći k sebi, jedno šest-sedam utakmica.
Kako je to izgledalo raditi odvojeno?
- Totalna je razlika (trenirati sam i s momčadi), to nema veze jedno s drugim. Hvala mom kondicijskom treneru iz tog vremena Luki Krklješu koji je bio sa mnom, radili smo sedam mjeseci da dođem u optimalno stanje. I jesam, ali je bilo daleko od momaka iz momčadi. Ali uspio sam se izboriti s tim.
Reakcija publike i suigrača po povratku?
- Nešto wow, pogotovo ako se sjetim publike na Hitrec Kacijanu, došlo je masu navijača da me pozdrave... Nemam riječi da to opišem.
Za čime najviše žalite?
- Nisam razmišljao o utakmicama, jedino za čime žalim je europski trofej. Kad sam dolazio na Maksimir, htio sam trostruku krunu. Stvarno sam to htio, bili smo toliko blizu one godine, naišli smo na najjaču momčad i osvajača Europske lige, Villarreal. Tu je bila naša šansa da to osvojimo.
Tko su vam bili najteži protivnici?
- Na europskoj sceni Santi Cazorla, igrao sam protiv njega dok je bio u Villarrealu i Arsenalu. Strašan, lijeva-desna, nisko težište, baš je bilo jako teško. A u domaćem prvenstvu mi je najteže bilo igrati protiv Sammira.
Ovo nije zbogom, ovo je doviđenja. U kakvoj funkciji vas možemo vidjeti u budućnosti?
- Ovim putem bih zahvalio svima u Dinamu, pozdravio navijače što su bili naš 12. igrač i pružili nam takvu podršku, što su bili uz nas. Neću zaboraviti prošlo prvenstvo, oni su nam tako reći donijeli to. Ovo nije zbogom, nego doviđenja. Nadam se da ću jednog dana biti trener Dinama i da ću uzeti europski trofej - zaključio je Ademi.
