Dinamo se pismom se oprostio od svoga bivšega trenera Kranjčara. U završnom poglavlju stoji:
– Zlatko Kranjčar u Dinamo je stigao pun optimizma i takav je bio kroz svaki nogometni ispit u svom trećem mandatu na klupi modrih. Nažalost, njegov je put s modrima sada gotov, a hrvatski mu prvak zahvaljuje na svemu što je donio klubu, kao i na vraćanju najljepšeg nogometnog natjecanja (Lige prvaka) u Maksimir.
U povodu trenerova odlaska kontaktirali smo i s Dinamovim predsjednikom Mirkom Barišićem. Nije bio razgovorljiv.
Završeno je korektno
– Kranjčar se sam smijenio i nema potrebe sve to previše komentirati. Ta je priča sada završena i završena je korektno – kazao je Barišić koji se proteklog tjedna nije štedio sapunajući dasku Cici.
Kranjčarov mandat u Dinamu tako će se pamtiti kao još jedan u nizu Mamićevih eksperimenata, koji je, samo zahvaljujući Cicinoj trenerskoj nadarenosti, rezultirao plasmanom u Ligu prvaka.
A taj eksperiment zapravo se nije trebao ni dogoditi. Najprije, Mamić, koji je znao za Cicine poroke, odjednom se počeo čuditi trenerovoj površnosti; kako nije dovoljno prisutan u klubu, kako je posvećen isključivo prvoj momčadi, kako mu je angažman nedostatan...
Da, Dinamo je prevelik klub i zahtijeva potpunu i bezrezervnu trenerovu posvećenost u svim klupskim sferama, no onda u takvim zahtjevnim okolnostima ležerni veseljak Cico nije ni trebao biti opcija za trenera.
Ako ćemo iskreno, Cicin kraj imao je izvorište još u Salzburgu, nakon što im je osigurao blagostanje i prosperitet ulaskom u Ligu prvaka. Čim im je “sjelo” 15 milijuna eura, taj “nedovoljno angažirani” trener postao im je smetnja. Pritisak je postajao sve veći, a sve se raspalo, krahiralo na Rujevici, gdje je Dinamo izgledao nedopustivo loše.
Taj poraz ide na Kranjčarovu dušu. Naime, psihološkom i još više taktičkom pripremom za derbi trener baš i nije baš demonstrirao bezuvjetnu ljubav i odanost svetinji. Zaigravši prvi put u formaciji 3-5-2, izložio je vlastitu momčad golemome riziku i platio cijenu svoga hazarderstva. Inatljiv i kapriciozan, nije čak želio priznati vlastitu pogrešku ni u poluvremenu i nije želio promijeniti sustav igre. Punom brzinom zaletio se ravno u zid i razbio, priuštivši Dinamu neslućenu katastrofu.
Kaže Cico kako bi bio odstupio i da je pobijedio Rijeku jer je postao nesretan u Dinamu. Ali, ako je bio takva duševnoga stanja, ako je uvidio svu besperspektivnost svoga boravka u Maksimiru, zašto onda nije odstupio prije Rujevice? Zašto na Barišićev ultimatum odmah nije odgovorio – ostavkom?
Kad smo već kod debakla na Rujevici, kojim je Dinamov tjedan okončan gol-razlikom 2:9, odjednom se nameće niz neugodnih pitanja: mogu li plavi uopće puno bolje od toga? Kamo je nestao Ante Ćorić? Što se događa s Pivarićem, Schildenfeldom i Sigalijem? Je li bilo uputno osloniti se na tek 18-godišnjega vratara...?
Pustili šampionskog trenera
Kako su igrači, uključujući Machada, Soudanija i Fernandesa, koji su prije godinu dana nokautirali Arsenal, odjednom potonuli do neprepoznatljivosti?
Tko će ga znati; ili je to s Arsenalom bio tek šokantni eksces, ili je Dinamo u to vrijeme naprosto imao boljega trenera. Ako je ovo drugo bliže istini, onda se možemo i pitati kako su u Maksimiru dopustili da jedan šampionski trener i rekorder napusti Dinamo i otrči u nogometni “treći svijet” za šaku petrodolara.
Ako su Dinamovi nenadoknadivi gubici bili Eduardo, Pjaca i Rog, ništa manju štetu nije uzrokovao ni odlazak Zorana Mamića s klupe. On je Rijekinih plus četiri u prošloj sezoni s lakoćom prešišao. I ostavio golemu hipoteku novome treneru plavih.
