Nogomet je zbog koronavirusa morao stati, no polako se budi. Bit će na početku drukčiji, pred praznim tribinama, igrači se neće ljubiti kada zabiju gol... Drukčiji je život svima koji imaju veze sa sportom, pa i nogometnim menadžerima. Već sada veze bi bile užarene jer bližio bi se prijelazni rok, a sada sve miruje, pa i nogometno tržište.
Što u ovo doba, bez nogometa i bez tržišta, radi nogometni menadžer, pitali smo našeg uglednog menadžera Marka Naletilića.
Sad radimo na 50 posto
– Odmara se! Nema tu nikakve razlike između menadžera i drugih djelatnosti, sve je daleko manjeg intenziteta, rekao bih da je sve na oko 50 posto. Sad se sve svodi na telefonske kontakte, nema putovanja, sastanaka... Zadnji put bio sam u Milanu prije epidemije, bio sam u Zagrebu kada je sve buknulo i odlučio sam ostati – kaže Naletilić.
Kažemo mlađi Naletilić jer njegov otac Predrag, danas u mirovini, bio je također ugledni menadžer. I jasno je da je uz oca i preko njega i sam ušao taj posao.
– Naravno, jedino i isključivo preko tate.
Svidio vam se taj očev posao pa ste odlučili njegovim stopama?
– Nisam iz početka imao nekakvu ideju ili želju, bilo je to zapravo dosta spontano. Počeo sam s njim pomalo putovati, voziti ga i polako ulaziti u taj posao. Čak bih rekao da je u početku to bila više tatina želja, no nisam mu ja išao ispunjavati želju pa zato ušao u taj posao. No kako sam počeo polako raditi, ni ne shvatiš da si zapravo već u poslu. Nije se dogodio dan u kojem sam donio odluku, jednostavno ti to postane nekakav prirodan ambijent, stekneš poznanike, prijatelje i onda počneš konkretno raditi.
Koji vam je bio prvi samostalni posao?
– Transfer Dževada Turkovića u Južnu Koreju. Danas bi igrač njegovih kvaliteta puno bolje kotirao na europskome tržištu nego u ono vrijeme (bilo je to 1996. godine, nap. a.) kada je i broj stranaca bio ograničen. No financijska ponuda iz Južne Koreje bila mu je dobra i to mi je bio prvi samostalni posao, a to mi je bila želja, da sam nešto napravim. Od početka sam želio biti što samostalniji. A to na početku nisi mogao.
S jedne strane, tata ti otvori brojna vrata, ali se ta vrata jako lako zatvore ne potrudiš li se da ostanu otvorena. To je dosta virtualan posao koji se svodi isključivo na kontakte i na dojam koji ostavljaš na druge ljude. Sve ovisi o tebi. Primjerice, na europskom tržištu kad sam bio s tatom, neki su me srdačno pozdravljali, a kad bih bio sam, onda su me pozdravljali tek toliko koliko su morali, dakle, moraš neke stvari sam probiti. Ja sam neke stepenice u tom poslu preskočio, ali sve što sam poslije napravio, napravio sam sam.
Kad je tata prestao raditi?
– Uh, davno je to bilo. Zadnji posao koji je operativno završio bio je odlazak nažalost preminulog Alena Pamića u Standard Liege, ali to je bio jedan izolirani slučaj, i prije toga dosta dugo nije radio. Ali, on je i danas uz mene, u savjetodavnoj ulozi.
Koji vam je najbolji posao koji ste napravili?
– Ljudi možda na sve to gledaju kroz nekakve iznose, kroz novac, visinu transfera, ja ne. Najskuplji transfer nije nužno i najbolji, ali meni su neki poslovi emotivno bili veći i važniji, pa neki za koje znam da sam se najviše trudio, a nisu u financijskom smislu najfascinantniji.
Primjerice, transfer Marka Pjace i u emotivnom i financijskom smislu bio je važan, ali ga zbog iznosa ne stavljam na tu listu velikih (23 milijuna eura Juventus je platio Dinamu, nap. a.). Davor Vugrinec bio mi je jako važan, želio sam ga još iz Varteksa dovesti u Italiju, ali nisam uspio, već sam ga odveo u Trabzonspor. No ostala mi je velika želja da ga dovedem u Serie A i na kraju sam uspio. Tu sam uložio jako puno truda.
Kad ga već spominjem, reći ću da je bio top-igrač, ali mislim da je mogao napraviti mnogo više, vjerujem da i on to zna. I dalje smo prijatelji, stalno smo u kontaktu, izuzetno inteligentan dečko. Potom, svi poslovi oko Marija Stanića bili su mi dragi jer smo bili jako povezani oko te njegove cijele priče od samog početka.
Prijatelja Darija Šimića i njegov dolazak u Inter vjerojatno i ne moram spomenuti. U tom vrhu mojih transfera je i odlazak Danijela Subašića iz Hajduka u Monaco, u drugu ligu. A onda je tamo postao najbolji golman francuske lige, postao je reprezentativac, jedan od junaka naše reprezentacije koja se okitila srebrom na SP-u u Rusiji. Puno je toga bilo, koliko samo stranaca...
Ima li neki transfer koji posebno pamtite, a da vam se izjalovio?
– O bilo je i toga puno, ha ha! Događa se na godišnjoj razini. S tim da tu ne ubrajam propale transfere koji su bili u sferi naznaka, već one koji su bili pred realizacijom. Eto, mogu spomenuti prelazak Branislava Ivanovića iz Chelseaja u Milan. To je bila apsolutno gotova stvar i u 24 sata Chelsea je promijenio odluku, a hvala Bogu nije bilo moje krivnje.
Kako to ide u vašem poslu, zovete li vi igrače sa željom da ih zastupate ili sami igrači zovu vas?
– I jedno i drugo. Često mi se igrači nude jer i tata ima etablirano ime, poslije sam ga naslijedio i ima toga u oba smjera.
Koliko sada igrače zastupate?
– S obzirom na to da imam partnera u Francuskoj koji u francuskoj ligi ima najviše igrača, više od svih ostalih agenata, onda imam velik broj, iako to zapravo on pokriva.
Od hrvatskih igrača zastupam Marka Pjacu, Luku Ivanušeca, Marija Pašalića, Danijela Subašića. No radio sam i puno transfera vani, i to igrača koje uopće ne zastupam, primjerice tu su Djibril Cissé, Saphir Taïder, Anthony Mounier, Jaroslav Plašil, Graziano Pellè... ma tko bi se svih i sjetio.
Mnogo je toga iza vas, a što je pred vama? Tržište je danas mrtvo, očekujete li da će se probuditi? Može li se uopće vratiti na ono kakvo je bilo prije pojave korone?
Prijelazni rok je vrlo upitan
– Ovisit će o tome hoće li se korona vratiti na jesen, a ne bude li novog “buma”, onda se financijske štete koje su nastale mogu kompenzirati za oko godinu dana i u tom bi se slučaju sve možda i moglo vratiti na staro ili približno tome. Ako na jesen opet krenu nekakve karantene, ako se opet sve zaustavi, onda samo dragi Bog zna što će se događati.
Što možemo očekivati od prijelaznog roka koji je pred nama?
– Prvo je pitanje hoće li ga uopće biti. Vjerojatno hoće u nekom obliku, ali ne znam kako će to izgledati. Siguran sam da će biti puno posudbi i da će biti puno razmjena igrača među klubovima, tzv. trampi. Bit će i dosta prilika za igrače koji su sad na posudbama.
Ma, tko zna što će biti, jer neka su prvenstva već propala. Velika je sreća što je Bundesliga krenula, to je pozitivna priča jer je to liga petice. Nadajmo se da će se ostali ugledati na njih. Kad se ne bi igrale engleska i španjolska liga, sigurno bi odmah i Italija odustala, a ostali veliki budu igrali, onda će i Talijani imati tendenciju da se igra.
Pada li vam teško ovo vrijeme kad nogometa nema ni na TV ekranima?
– Odmaranje mi odgovara, ali nogomet mi strašno nedostaje. Gledao sam kad je počela Bundesliga, neke od tih utakmica prije tri mjeseca ni u kojem slučaju ne bih gledao. Iako, vidi se i po Bundesligi, nije to kao kad su gledatelji na tribinama, bez publike sve to skupa nema smisla. Nadam se da neće biti tako dugo, da ćemo moći na stadione.
No ako se problemi s virusom nastave na jesen, onda doista ne znam. I ne govorimo sad tu više samo o nogometu nego o kompletnoj ekonomiji. I ne mogu onda komentirati nogometno tržište ako cijela ekonomija stoji, sve je to povezano. Odakle novac za nogomet nego iz ekonomije? Zar mislite da bogatog vlasnika PSG-a nije dotaknula korona? Ne svodi se sve na to da on vadi novac iz svog džepa i pumpa ga u klub. Ako on nema priljev novca, neće ga davati ni klubu - zaključio je Marko Naletilić.
A što bi se događalo?