U prostorijama njegova sponzora Gašparić Grupe, u društvu predstavnika i druga dva sponzora (Polleo Sport, Ortopan), 33-godišnji boksački profesionalac Alen Babić održao je svoju prvu samostalnu press-konferenciju. A učinio je nešto što nije radio niti kada je bio u najjačem karijernom zamahu ali ovaj put da bi najavio svoj povratak boksu.
Zapravo, najavio je štošta toga. Od novog trenera i nove baze za pripreme pa sve do novog protivnika čije ime nije smio otkriti. No, otkrio je zato sljedeće:
- Okupio sam vas ovdje da se vratim u medije u kojima nisam bio neko vrijeme jer smo bili na ratnoj nozi. No, znam i da je to dio posla u koji sam svjesno ušao prije 12 godina. U ožujku me čeka moj povratnički meč za koji ću se spremati u Dublinu kod Paschala Collinsa u Celtic Warrior Gymu iza kojeg stoji i Paschalov brat Steve Collins, borac koji je dvaput dobi Nigela Benna i Chrisa Eubanka. On me prihvatio i primio u svoju kuću jer im se sviđaju moja srčanost i stil boksa. Tako da sam došao u obitelj fajtera. Nadam se da je ovo pravi put i vjerujem u novi početak "Savagea" no Paschal će imati težak zadatak da me izvuče iz ovog stanja u kojem jesam a reći ću da sam u najboljoj fizičkoj formi ikad ali i u najlošijoj boksačkoj.
Dvojica njegovih bivših klupskih kolega nagovarali su ga da se vrati u Boksački klub Leonardo no to se nije dogodilo.
- Ja sam u životu par puta pokleknuo a posljednji puta je to bilo kada sam se htio vratiti kod trenera Pijetraja. Čak sam u tom smislu i istupio u javnosti a to ispalo prilikom nekim ljudima da me dodatno ocrne u javnosti. Dakle, to je sada završena priča. Meni je zbog toga jako teško jer sam cijelu karijeru gradio u toj dvorani, sedam-osam godina, i ja i dalje patim za tim klubom. No, iz te dvorane o meni izlazi dosta gadosti pa taj povratak više nema nikakvog smisla.
Posljednju borbu, Babić je imao u travnju prošle godine i ona je završila, da karikiramo, i prije no što je počela pa je to za Alena bila velika trauma.
- Meni se tada dogodilo sve što vam se može pričiniti u najgoroj noćnoj mori. Pao sam bez ispaljenog metka, u prvoj rundi, protiv fajtera kao što sam ja. Taj meč sam gledao samo jednom, još nemam snage da ga pogledam drugi put. No, to nisam bio ja. Sve je to oko mog nastupa u toj borbi bio veliki promašaj koji me jako puno koštao. Malo tko je toliko fulao koliko sam ja fulao uoči i za vrijeme tog meča. Tadašnji trener me pokušao promijeniti a ja sam vjerovao da se to može napraviti, da boksam kao tehničar. Prvi put sam u karijeri išao natrag i to sam jako skupo platio.
Bila je to životna prilika, kakva se rijetko ponavlja.
- Dobio sam priliku postati svjetskim prvakom po WBC-u no ja sam od početka bio osuđen na propast. Prilično naivno sam pristao na sve njihove uvjete, a bilo ih je valjda 40-ak. Ušao sam u sve to nevino a oni su sve učinili da njihov borac pobijedi. Kad sam došao u Rzeszow nisu mi ni sobu spremili, morao sam se natezati oko ljudi u mom kutu. Pa ja sam još dan prije meča rješavao smještaj za mamu i sestru. U tih deset dana izgubio sam šest kilograma jer nikome nisam vjerovao pa nisam htio jesti što su mi davali. Bilo je tu i prijetnji i oni su sve odigrali savršeno i svog borca ustoličili za prvaka nakon čega se on umirovio. Bio je to kaos kojem nisam bio dorastao i da sam koji slučajem pobijedio nitko od nas živ ne bi izašao.
A pomalo je zabrinjavajuća činjenica da je sve to prošlo ispod radara WBC-ovu supervizoru koji se očito bavio samo događanjima u ringu.
- Sudio mi je isti sudac kao i protiv Balskog i on zna što ja mogu istrpjeti. Kada je on prekinuo meč pitao sam ga što to radi. Pitao sam se jesu li ga platili no on mi je rekao da mi je gledao u oči koje su bile odsutne pa nije htio dopustiti nastavak borbe. Tko zna možda je lagao, možda bi negdje drugdje u mojim očima vidio dovoljno žara za nastavak borbe.
Nakon tog brutalnog poraza Alenu se dogodilo ono što se, pri prvom posrtaju, dogodi svakome tko oko sebe izgradi veliki "hype". Što je šušur veći to je i veće razočarenje pri neuspjehu.
- Ja sam četiri godine uživao naklonost svih medija i to je s jednom borbom sve nestalo. Čak sam spremao i pohod na Aneriku i od nečega sam došao ni do čega u roku od dvije minute. Nakon tog mog prvog poraza ja sam imao skor 11-1, uz 10 nokauta, a provlačilo me se kao da imam 40 poraza. Doživio sam najbolje i najgore. Kad želite ići tako visoko morate znati i da ćete se opeći. Ja sam bio vlak koji juri 400 na sat i koji se morao negdje i nekad zabiti u zid. Nakon pobjede nad Balskim ja nisam trenirao kako treba jer sam mislio da sam nepobjediv. I zato sada, na neki način, sam sebe kažnjavam i odlazim na sparinge za koje znam da ću dobiti batina.
Premda više nije u poziciji da ga izaziva, Babić od bacanja rukavice u lige Filipa Hrgovića ne odustaje.
- Nikad od te borbe neću odustati. Sada nisam u poziciji kao što sam bio prije, kada je i veliki promotor Eddie Hearn htio taj meč, no čim povratim pozicije budite sigurni da ću ga izazvati još gore nego prije. Znaš to želim, najveći meč između dva Hrvata u povijesti hrvatskog boksa.
Kad je već spomenuo Eddieja Hearna, zašto ga taj gospodin više ne doživljava?
- Ja sam za vrijeme pandemije koronavirusa bio na pet od šest njegovih priredbi. No, nakon moje pobjede nad Balskim on se počeo distancirati od mene i takvih poput mene i okrenuo se Joshui i hibridnim mečevima. On ide za novce a oko mene je novca jedno vrijeme bilo a sada ga više nema. On mi je svojedobno nudio čak i ugovor na četiri borbe kojeg nisam prihvatio što se pokazalo dobrom odlukom jer sada imam priliku ići dalje s Frankom Warrenom.
A u nastavku karijere Alen je sa svojih radnih stotinjak kilograma spreman prihvaćati borbe u čak tri kategorije.
- Iako nisam prirodni teškaš, ja sam 10 od 11 mečeva odradio u teškoj. Bridger je savršena kategorija za mene no ona očito nije toliko prihvaćena u boksačkom svijetu, no mogao bih ja skidati i u lako tešku. Moje srce je u teškoj pa bi moj sljedeći protivnik, čije vam ime ne smije otkriti, mogao biti boksač od 130 kilograma.
