S kakvim se sve problemima susreću hrvatski košarkaški premijerligaši pokušali smo prikazati u razgovoru s direktorom Cedevite Junior Tomislavom Zebićem. A mala Cedevita doživljava ovo ljeto nemale promjene počevši s onom trenerskom pa je, nakon iskusnog Damira Mulaomerovića, prvu momčad preuzeo Dino Repeša.
- Odlučili smo se za mladog trenera, s već određenim iskustvom, za kojeg vjerujemo da može donijeti razliku u radu s mladim igračima, što je i osnovna misija našeg kluba. Za sobom ima iskustvo rada u Češkoj nakon čega je u Ciboni, u vrlo teškim okolnostima, odradio dobar posao. Osim mladih igrača, nama je cilj i dati priliku mladim trenerima da se kod nas razvijaju i da kod nas dobiju priliku za neku višu stepenicu.
Direktor Zebić svjestan je da je njegov klub na nekoj skalini koja nije najniža ali bogme nije ni visoko, da je nerijetko žrtva u "hranidbenom lancu".
- KK Cedevita Junior kao sastavi dio jednog većeg sportskog projekta sa KK Cedevita Olimpijom, primarno smo orijentirani na razvoj mladih igrača i logično je da nas se promatra kao svojevrsnu odskočnu dasku. Mi to želimo i biti i da kao akademija razvijamo igrače. No, moramo postaviti održivi poslovni model, da kroz izlazne transfere tih mladih igrača možemo novac vraćati u razvoj novih mladih igrača.
Zapravo, svi hrvatski klubovi na to su, na neki način, osuđeni.
- Mi smo shvatili koja je naša pozicija. Ne bježimo od naše razvojne uloge, dapače, ali je važno da tu našu ulogu prepoznaju, pa i dodatno cijene, naši partneru u tom poslu - sportaši, roditelji i menadžeri. Sportski je nelogično da razvojni klubovi, kao što je KK Cedevita junior, ulože u mladog igrača veliku količinu truda, vremena pa i novca, a da ti mladi igrači čim napune 18 godina odlaze trbuhom za kruhom, bez da su sportski i životno stasali za takav iskorak. Naš je dojam, gledajući ovogodišnji trend, da roditelji i menadžeri ne cijene dovoljno taj klupski rad s mladima.
A tu smo došli do najnovije problematike koja muči sve hrvatske, i ne samo hrvatske, klubove. Sve one koji pokušavaju razvijati mlade igrače. A taj problem zove se NCAA, sustav američkog sveučilišnog sporta koji je odnedavna počeo plaćati svoje sportaše studente.
- Čak osam mladih izrazito visokih igrača otišlo je ovog ljeta na američke koledže jer oni sada plaćaju koliko hrvatski klubovi ne mogu ni približno. Osim naših Ljubičića i Matlekovića, otišli su još i Bošnjak iz Cibone, Jurić iz Dubrave, Njegovan i Akrap iz Bosca, Dubravčić iz Splita, Kalajžić iz Dubrovnika, Tomić iz Zaboka a navodno odlazi i Grbić iz Zadra. I to vjerojatno nije sve.
To je prilično velik odljev mladih igrača iz ionako posustalog sustava proizvodnje košarkaša.
- Ovakav odljev domaćih igrača nužno nameće izazov gdje će 12 hrvatskih premijerligaša skupiti 144 igrača. Najvjerojatnije će naši klubovi biti prisiljeni dovoditi strance što onda, naravno, predstavlja novi izazov za razvoj hrvatske košarke. Važno je da naši klubovi daju priliku mladim igračima ali s obzirom na njihov rani odlazak postavlja se opravdano pitanje, za koga razvijamo te mlade igrače. Za menadžere, roditelje i NCAA? Menadžeri i roditelji nerijetko uvjetuju klubu minutažu pa treneri često budu žrtve toga ali i insistiranja na rezultatu, i na kraju igrači samo odu a klub od toga nema koristi.
U toj NCAA priči najviše koristi imaju igrači jer mogu steći obrazovanje i usput i dobro zaraditi.
- Američki koledži sada plaćaju igrače od 50 tisuća do milijun dolara od čega njihovi menadžeri uzmu 20 posto. Razvojni klubovi koji su zapravo najviše uložili u tog igrača ostaju najviše zakinuti jer se njihov trud i uložena sredstva u razvoj mladog igrača, u toj situaciji, uopće ne honoriraju. I to ubuduće tako ne može biti jer i roditelji i menadžeri moraju biti svjesni da bez kluba igrači ne bi mogli ići na koledže. Nama je drago da oni idu na studij u Ameriku, da razmišljaju o akademskom obrazovanju, ali nije normalno da novac za to dobije menadžer a klub ništa. A to je brutalna istina, pogubna po razvoj mladih igrača.
Takav odnos doista otvara mnoga pitanja.
- Prvo i osnovno pitanje koje se postavlja jest zašto da neki klub ima omladinski pogon kad ga Zakon o sportu ne štiti. Naime, kada igrač napuni 18 godina, klubovi nemaju pravo prioriteta i djeca su slobodna ići kamo žele. A ako svi zajedno shvatimo da trebamo imati partnerski odnos onda se može doći do dobitne situacije za sve strane. Ako već dođe do toga da igrač odlazi za neke novce bilo bi primjereno da novac koji dobiva menadžer, u najmanju ruku, podijeli s klubom koji je sportski stvorio tog mladog igrača.
A doista je nemoguće zamisliti razvoj sportaša u loptačkim sportovima bez klubova.
- Ako uloga klubova u razvoju mladih igrača ne bude dovoljno honorirana, vrlo brzo će doći do gašenja ovakvih klubova i to će biti dodatno pogubno za hrvatsku košarku. Ovaj problem možda ne muči Cedevita Junior zbog toga što smo mi dio jednog većeg sportskog projekta ali svi oni koji iza sebe neće imati kompanije kao što je Atlantic Grupa vrlo brzo će doći u situaciju upitne poslovne i sportske održivosti. Gdje će se onda ti naši mladi igrači natjecati i gdje će ih netko imati priliku vidjeti. Neka onda menadžer snimi hakl jedan na jednoga na školskom igralištu pa neka taj video šalje onima kojima ga želi prodati.
Dakako, nisu baš svi menadžeri crne ovce u procesu.
- Naravno, ima i onih koji vode brigu oko djece i poštuju klubove i rade po dogovoru. No, ima i nekih koji se zovu menadžerima ali su u stvari prekupci a dobro znamo što oni rade i koga prodaju. A zbog njih prevladava miris novca a vrlo je tu malo ljubavi prema košarci i lojalnosti matičnom klubu.
Nije li u toj priči Svjetski košarkaški savez odveć pasivan?
- Fiba kasni par godina, možda i desetljeće a mi smo svi vezanih ruku.
Kako je došlo do toga da NCAA odjednom plaća sportaše a do prije koju godinu je bio smrtni grijeh ako mu netko iz košarkaškog biznisa plati večeru ili ga, ne daj Bog, preveze sa svojim automobilom od točke A do točke B?
- Sada je dozvoljen takozvani NIL ugovor, "name image likeness", po kojima određeni studenti imaju pravo zarađivati na račun svoje popularnosti. Tako je Bronny, sin LeBrona Jamesa imao ugovor vrijedan 4,9 milijuna USD, gimnastičarka Livvy Dunne 3,6 milijuna USD, košarkašica Caitlin Clark 3,1 milijuna USD i tako redom. No, od sljedeće godine će koledži moći plaćati igrače izravno jer će, ovi najjači, za igrače i trenerski stožer imati proračun oko 20 milijuna dolara.
Kad smo već kod velikih primanja sveučilištaraca (218 cm visoki Tomislav Ivišić će na Arkansasu zarađivati 500.000 USD, neki kažu i više od toga), najbolji mladi cedevitaš Ivan Bogdanović odlučio je ne ići u NCAA. No, nije ni odlučio ostati u klubu s Velesajma.
- Ivan Bogdanović i njegov agent iskoristili su klauzulu po kojoj uz određenu odštetu igrač može otići iz kluba a odlazi u jednog abaligaša iz druge države. Žao nam je jer smo oko Bogdanovića htjeli graditi ekipu za sljedeću godinu jer njemu treba još jedna razvojna godina. Trebao je biti jedan od startera no on misli da nas je prerastao a meni se čini da fizički, tehnički i taktički još nije spreman za top razinu. Mi smo uvjereni da bi on za godinu dana bio igrač za NBA draft no on je iskoristio svoje ugovorno pravo i izabrao drugi put.
I dok joj jedan potencijalni kapitalac odlazi drugog je Cedevita Junior ovo ljeto dovela a riječ je o zadarskom razigravaču Niki Šareu.
- Mi smo njega pratili cijelu godinu i procijenili da je on izuzetan košarkaški potencijal i da smo voljni uložiti trud u razvoj tog mladog igrača. Izuzetno vjerujemo u njegov potencijal i karakter. On bi baš kao i mlađahni Toni Bilić, također U-20 reprezentativac, trebao imati ozbiljnu minutažu. Osim Bilića, od prošle sezone su tu još i Rašić, Serdarušić, Karačić, Jelić i Mršić a ono što nama ovog časa nedostaje su prvi razigravač, dvojka i petica i to ona koja može igrati leđima košu.
Je li proračun stabilan?
- Zahvaljujući pripadnosti jedinstvenom košarkaškom projektu s Cedevita Olimpijom, uz veliku podršku Atlantic Grupe, naš proračun je već sada definiran i osiguran. Po tom pitanju bih rekao da smo jedinstveni u našoj ligi. Iako nismo klub s najvećim proračunom, smatramo da su naša financijska transparentnost i odgovornost prema igračima, trenerima i partnerima takvi da bi trebali biti uzor ostalim košarkaškim klubovima. Kao kuriozitet koji dodatno potvrđuje našu budžetsku odgovornost i transparentnost, ističemo da so gotovo jedini košarkaški klub u Europi kojeg revidira EY, jedna od četiri najveće revizorske kuće u svijetu. Proračun ostaje isti i dosljedno ga se pridržavamo. Mislim da smo prošle sezone po proračunu bili šesti klub Favbet Premijer lige, a ligaški dio završili so na četvrtom mjestu. Uvijek je zadovoljstvo kada se momčad plasira na više mjesto od onoga kojeg sugerira proračun - zaključio je Zebić.
znači ..samo ti radiš iz ljubavi prema košarci? Ne primaš plaću? Razvili ste kao razvojni klub 2 amera prošle godine i trgovali na kilograme sa Kučićem... tako da...tiho