Nedavno završeno Svjetsko juniorsko atletsko prvenstvo na Jamajki donijelo je Hrvatskoj tri naslova prvaka - Blanke Vlašić (vis), Ivane Brkljačić (kladivo) i Edisa Elkasevića (kugla) - te finale Jurice Grabušića (110 m prepone). Takav uspjeh mladih nedvojbeno je pokazatelj talenta i osobnoga rada s trenerima, ali već kad prvaci pospreme medalje nameće se ponovo pitanje njihova opstanka u vrhunskoj atletici. U Hrvatskoj neprimjereno više negoli u drugim europskim zemljama, jer se kod nas atletski talenti uglavnom troše u nedogledd.
Hrvatska je imala priličan broj atletskih talenata, a neostvarenih atletičarki i atletičara, poput Predraga Melnjaka (400 m), Helene Sesartić (vis), Viktorije Florjan (disk), Ivana Vukovića (troskok), Anđelka Trbušića (koplje), pa i Kristine Perice (400 m), koja je u seniorskoj kuonkurenciji trčala pomalo reda radi. Oni koji su sad u svom uzrastu u svjetskom vrhu, moraju ili će morati vrlo skoro napustiti svoje gradove i otići izvan Hrvatske.
Neorganiziranost i nezainteresiranost vidi se na različite načine, od nedostatka onog nužnog (vidjelo se to, primjerice, po avanturi putovanja na Jamajku i povratka otamo) do činjenice da ni danas do Međunarodnog atletskog saveza (IAAF) u Monte Carlo nisu došli rezultati s riječkoga juniorskog mitinga, na kojemu je Vera Begić diskom postigla hrvatski rekord, kao niti sa zagrebačkog Grand-prix mitinga na kojemu je Jurica Grabušić postigao državni rekord na 110 m prepone. Da se imao tko potruditi oko toga, Edis Elkasević bi u Kingston došao kao svjetski rekorder, no do IAAF-a nisu došli rezultati juniorskog prvenstva Hrvatske, na kojemu je kuglu (6 kg) Zagrepčanin bacio do 21,97 m. Uglavnom, vodeći se ljudi možda ispričaju, i dalje nikome ništa.
Blanka Vlašić dvostruka je svjetska juniorska prvakinja i šesta visašica s lanjskoga SP-a, i ove se godine splitska devetnaestogodišnjakinja približila magičnoj granici od dva metra. Kao i ostali u nizu atletskih talenata, produkt je obitelji, maloga tima suradnika te snalažljivosti onih koji s njome rade.
- Kod Blanke nije pitanje prelaska iz juniorske u seniorsku kategoriju, jer je to već za njom. Pitanje je budućnosti zasigurno. Ovu godinu smo završili što se rada tiče, a kako ne možemo raditi optimalno, upitna je sljedeća. Kako god to zvučalo, kažem da je u pitanju propast ili stagnacija, jer kad se jednom rezultatski krene prema dolje, zaustavljanja neće biti - govori Blankin otac i trener Joško Vlašić (drugi je trener Bojan Marinović), izravno i raščlanjujući situaciju:
- Uvijek se obraćam samo dvjema adresama - gradu Splitu i HOO-u, a odgovor rijetko dobijem. Hrvatski atletski savez je u tome manje važan i nema kapacitete za vrhunski rad, ali je zato Blankinu stipendiju, koja redovito kasni, od 11.000 kuna mirno potrošio za skorašnji EP u Münchenu, jer u toj akciji HOO ne sudjeluje. Pitanje je mogu li se ljudi u HOO prestati baviti isključivo sami sobom i početi raditi za tu šačicu sportaša koji su sposobni osvojiti medalje na OI u Ateni 2004. S druge strane, pitanje je zašto su toliki vrijedni ljudi otišli iz Splita i dalje odlaze, a vodeći ljudi grada koji su svojom neaktivnošću to uzrokovali na istim su mjestima. Vrijeme prolazi i nije nam nipošto saveznik, a nismo otklonili mogućnost odlaska kako Blankinoga, tako i cijele obitelji.
Dvostruka svjetska juniorska prvakinja, europska juniorska prvakinja, 11. na OI 2000. i 8. na lanjskom SP-u u bacanju kladiva, Ivana Brkljačić, ujesen odlazi u SAD na studij, kao i njen prijatelj Edis Elkasević na sveučilište Aubrun u Alabami.
- Godinu ću dana na sveučilištu Georgia učiti jezik, studirati i trenirati. Umorila sam se od molbi, traženja i vjerovanja. Jednostavno, stalno je sve isto i bez pomaka, a ja to želim promijeniti. Tamo ću energiju i koncentraciju moći posvetiti atletici, i neću morati brinuti o maseru, fizioterapeutu, prehrani, spravama i radu u teretani - potvrđuje Ivana Brkljačić.
L. Jazbinšek
