Nešto više od pola godine trajala je pustolovina Coste Andersona u Zagrebu. Najavljen kao velika zvijezda, "dečko od milijun eura", ipak nije prošao u drugom europskome pokušaju. Zašto? Više je razloga tome, jedan od njih je da se, kao i mnogi Brazilci, nije uspio prilagoditi. K tome, njegov je način igre pomalo iritantan, na terenu djeluje nezainteresirano, beskrvno, lijeno odrađuje ono što mora napraviti. A svaki trener ima granicu strpljenja...
Kvaliteta? Nema prijepora, pravi je gol-igrač! Otkad je u Zagrebu, samo smo jednom vidjeli da je na treninzima ili na utakmici promašio "zicer"! Prošli tjedan, u susretu s Baselom. Ali... Ali, nema vremena za čekanje Andersonova "buđenja", tip je igrača za kojega momčad mora krvavo raditi, a u današnjem nogometu više nema prostora za takve. Anderson to nije shvatio, nije shvatio da danas jedno uklizavanje vrijedi više od brazilske finoće.
Ili nije želio shvatiti. Njegovo je nezadovoljstvo pojačano povratkom Gorana Ljubojevića s posudbe, uočio je konkurenciju i nastali su problemi. Jer, Brazilac je tip igrača koji voli da ga maze i paze, koji uživa u povlaštenom statusu, koji želi da mu se svaki dan govori da je najbolji, nezamjenjiv... Ako je drukčije, onda je nezadovoljan. Nažalost, na travnjaku nije pokazao da mu treba podilaziti. Štoviše... Dinamo je pogodio s trojicom Brazilaca - Eduardo, Etto i Carlos čvrste su karike. Mali Junior je potencijal, na posudbi je u Kopru. Promašilo se, eto, samo s najskupljim, s Andersonom.
I rastanak je najbolje rješenje. Dinamo će pokušati spasiti barem nešto od tog milijuna eura (što i nije neki novac u nogometu), a Anderson će na svome tlu pokušati nadarenost (bio je stalni omladinski reprezentativac Brazila u svim selekcijama, sve do 20. godine!) pretvoriti u pravu vrijednost. I tko zna, možda ova Dinamova priča s Andersonom još nije gotova? Život nudi svakakve rasplete...
