Tog 6. svibnja 1991. godine bio je junak. Deseci tisuća na ulicama, Split se digao na noge protiv jugovojske, koja je izašla pred narod, transporterima krenula gušiti istinu. Na vojni transporter ljudi su krenuli golim rukama, skinuli mu mitraljez i razbili.
Oko Banovine, u kojoj danas stoluje gradska vlast, a nekoć je bila središte Vojnopomorske oblasti, vijorile su se hrvatske zastave. A jedan mladić, radnik splitskog Brodogradilišta, došao je do jarbola i ispred Banovine se zavijorila hrvatska zastava.
– Da se dogodi ista situacija, opet bih to, s istom energijom i moralom, napravio – rekao je na jednoj od godišnjica sjećanja na taj veličanstveni prosvjed Ivica Balić, dragovoljac Domovinskog rata, mladić koji je podigao hrvatsku zastavu na jarbolu.
Valjda se neću morati šišati
Taj heroj Balić otac je Hajdukova nogometaša Andrije, novog bijelog wunderkinda, koji je sa 17 godina odjednom postao simbol povratka kluba na staze stare slave. Veliko breme postavljeno je na dugokosog klinca iz Dugopolja, ali ti Balići znaju se nositi s velikim stvarima. Tata Ivica, nekadašnji vratar, svoje je dokazao 1991. godine. A sada je red na Andriju.
"Mali" nosi "beatlesovsku" frizuru, netipičnu za današnje vrijeme u kojem njegovi vršnjaci imitiraju Ronalda s izbrijavanjem, a gel troše kao da je voda. Na pitanje plaši li se da će mu neki trener narediti da se ošiša, odgovara nevino, dječački.
– Pa, neće valjda... Kakve ima veze frizura, važno je kako igraš.
Andrija, koji je s Hajdukom produljio ugovor do 2018. godine, nije opterećen bremenom koje mu se stavlja na leđa.
– Polako, tek sam krenuo. Tek trebam napraviti iskorak prema prvoj momčadi, to je ostvarenje sna – jasno će Balić.
Kada je pridodan prvoj momčadi, dobio je "desetku", već je bio predodređen za vođu, a onda je, valjda uz suglasnost tadašnjeg trenera Igora Tudora, jer sportski direktor Goran Vučević nije ništa znao, napravljen marketinški potez zamjene dresova Balića i Artema Milevskog. Desetku je Balić zamijenio s Milevskim, uzeo njegov broj 99. To je trebala biti neka simbolika, Milevski je planiran kao vođa Hajduka, a Balić prirodni nasljednik.
No, priča se brzo okrenula, Milevski je trom, spor, bez snage, nije više obožavani Mile, a Andrija je odjednom čvršći, prodorniji... Kao da je stasao preko noći. Stigao je i prvi pogodak, postigao ga je protiv Zadra.
– Nisam ga slavio. Što ću slaviti kad smo gubili. Premda, stiglo je puno čestitki nakon utakmice, mobitel mi je bio zatrpan – kazuje Andrija.
Ne igra broj, već igrač
A ta "desetka"? Andrija, predvodnik novog Hajdukova vala, smireno odgovara.
– Ma, rado sam dres prepustio Milevskom, on ima nevjerojatno dubinsko dodavanje za gol. To je nemoguće što ima. A desetka će biti opet moja jednog dana, nikamo mi se ne žuri. Pa, ne igra broj na leđima, nego igrač. Istina, desetka je moj broj, oduvijek sam je nosio, još od prvih dana u Dugopolju – kaže Andrija Balić, treći najmlađi Hajdukov strijelac otkako je HNL-a.
Malo je poznato da je Hajduk umalo ostao bez plemenitog veznjaka. I ne samo Hajduk, malo je nedostajalo da mu nogometna karijera krene s jedinicom. Kada je počinjao, valjda zbog oca vratara, i Andrija je stao između vratnica. Srećom, na treningu se našao Saša Glavaš, vrsni trener mlađih kategorija, koji zna osjetiti igrača.
– Nagovorio me da ne branim, govorio mi je da nisam vratar, već da pokušam igrati. Rekao mi je da s mojom tehnikom nemam što raditi među vratnicama. I probao sam, a Glavaš mi je odmah dao desetku. Valjda nisam pogriješio, ha, ha, ha – smije se Andrija.
Naravno da nije pogriješio, o tome svjedoči interes velikih europskih klubova. Ljetos umalo da nije otišao u Tottenham, koji je bio spreman platiti Hajduku milijun i pol eura. Srećom po bijele, transfer nije realiziran, jer Balić je “kapitalac”, koji će vrijediti puno više. A obitelj se nije polakomila za silnim novcem, i u tim detaljima vidjelo se koliko su Balići zdravi.
– Najvažniji je Andrijin normalan i pravilan razvoj. Nemamo ambicije zaraditi na brzinu – govorio je u svibnju prošle godine tata Ivica.
A mama Mladenka proživljavala je pravu dramu. Nije željela da joj najstarije dijete (Balići još imaju Nikolu, Bartula i Luciju) ode samo u svijet.
– Mama je plakala tri dana kad se govorilo da idem u Tottenham. A otac je stalno govorio da je bolje da ostanem ovdje i završim školu.
Na kraju je sve to ispalo odlično, Andrija završava srednju komercijalnu školu, još uvijek svaki dan iz Dugopolja ide prema Splitu, nekad ga vozi otac, nekad je u autobusu broj 35, pokazna karta još je u džepu... I sada vodi Hajduk prema nekim drugim putovima od ovih trenutnih.
– Samo neka me zaobiđu ozljede. Sve druge priče, posebno te o velikim transferima, ne zanimaju me. Volio bih dosegnuti visoku razinu, postati pravi igrač.
Taj dugokosi klinac uzora vidi u Andreasu Iniesti, nije opsjednut Messijem ili Ronaldom.
– Iniesta je za mene top. On vodi momčad, igra, razigrava, to je ono čemu težim. Dijeliti lopte, tražiti dubinu...
>> Hajduk je čekao sedam godina na slavlje u Osijeku, a donio mu ga je Balić!
ostavite malog na miru nek se fino razvija i za par godina mozemo konkretno pricati o nekakvim usporedbama sa velikanima svjetskog nogometa...ovakvi clanci mi se gadu pa se nekad upitam ko uopce placa takve kvazi novinare ili urednika koji to sve odobrava...tako da mrzitelji hajduka jedva cekaju da se sprdaju sa ovakvim izjavama nazovimo ih novinara...nekad mi je stvarno zao tih ljudi kad doslovno nemaju niceg bitnog u svom zivotu pa zivotare na portalima i sire mrznju izmedju sjevera i juga hrvatske...zalosno,ali tjesi me da postoje institucije za takve ljude kad zaborave popiti svoju terapiju