Mićo, hoće li Ante igrati u nedjelju? – pitaju u pizzeriji kod igrališta NK Vinjani na kojemu je prve nogometne korake napravio Ante Rebić, direktora kluba Branislava Škevu, poznatijeg kao Mićo. – Kako, hoće li? Pa on ti je jedini siguran! On i Modrić! – nema dvojbe Mićo, koji je u NK Vinjani od 1993. godine i pred čijim se očima razvijao talent malog Ante od kada je kao devetogodišnjak došao u klub. Čim je došao, njegov prvi trener Željko Jonjić, nadimka Girić, rekao je: “Mali je đava na lopti!”.
– Ante je bio kod mene još u limačima pa u mlađim pionirima, starijim pionirima, a onda je kao kadet otišao u Imotski. Čim sam ga vidio, odmah sam znao da mu je Bog dao sve da bude nogometaš. Bio je nadareno dijete, malo prepotentno, samouvjereno, imao je smisao za nogomet i od početka je bio zaljubljen u igru. Ono što on danas postiže nije me iznenadilo. Uz mene je bio još jedan trener, Petar Miloš, i mi smo s njima ozbiljno radili uz pomoć uprave. Naše pionire Imotski je kao veći klub, i to kompletnu ekipu, uzeo sebi u kadete. Tu je bio Ante, bio je tu mali Majstorović koji je sad u Lokomotivi, bilo je tu odličnih dječaka – prisjeća se Željko Jonjić, profesor tjelesnog u školi u Krivodolu i iskusni nogometni trener.
Znali smo da će uspjeti
– Ante je u NK Imotski otišao 2008. godine, kao kadet, već oformljen igrač jer je Imotski igrao u višoj ligi od nas. U Imotskom je bio dvije godine. RNK Split je vidio o kakvom se igraču radi i uzeo ga. U Splitu je bio tri godine, potom Fiorentina, kasnije Leipzig, pa Verona, Eintracht odnosno Niko Kovač i evo ga, sve je super – u kratkim crtama dočarava nam Mićo Rebićevu karijeru.
Hajduk, veliku Antinu želju iz dječačkih dana, ne spominje pa ga pitamo kako je moguće da ga bili nisu prepoznali.
– Hajduk ga je prepoznao, on je bio na njihovim turnirima uvijek među najboljim igračima, ali u Hajduku su očito neke druge stvari u pitanju. U Hajduku veoma teško prolaze igrači s našeg područja. Odnosi nisu kakvi bi trebali biti. To je moje mišljenje, a ja sam navijač Hajduka, i to strastveni, i žao mi je što klub ne prepoznaje one koji dolaze s terena i što ne ulaže u ovaj bazen koji je bogomdan, pun talenata – priča Mićo. – Kad su meni rekli da vode Antu u Hajduk, a tad je bio u osmom razredu, rekao sam: Vodite ga u Real!. Ne podcjenjujem Hajduk. Za Hajduk se živi, Hajduk je institucija, ali Ante je za Real. Hajduk ga nije htio, vodili su ga na neki turnir, pregovarali s njegovim ocem, a što je bilo ne znam. Znam samo da za Hajduk nije zaigrao. Svi instruktori Nogometnog saveza Dalmacije, i ne samo oni, Antu su znali. Sva djeca koja su igrala nogomet u Dalmaciji, iz Šibenika, Solina, Splita, njega su znala. To je bio Ante Rebić! – s divljenjem kaže Girić. Ante je, kažu nam sugovornici, od početka bio u momčadi koja je bila jako dobra, ali ipak se po mnogočemu isticao.
– Uvijek je bio svojeglav, kvalitetan, fenomenalan, imao je svoj stav i svoje mišljenje. Vjerovao je u sebe već odmalena. Odskakao je od svih njih po snazi, želji, volji i prkosu. A imao je i sreće. Imao je upornog oca koji ga je vodio okolo, imao je Niku Kovača koji ga je pratio i vjerovao u njega unatoč krizama koje je imao, a tko ih nema?! – kaže Škevo. Trener Girić njegove prve nogometne nestašluke jako dobro pamti.
– Na treningu kažem: “Dečki, uzmite svatko po jednu loptu i pucajte na gol. Tko promaši, ide u svlačionicu.” Svi već u svlačionici, samo Ante još puca, nikako da promaši. Meni se već ide kući. Kažem ja Anti: Kad ćeš već jednom promašiti?”. A on mi odgovara: “Možete upaliti reflektore!” Isto tako, prije jedne utakmice, kažem ja: “Ante, ti imaš zadatak pripremiti šansu i dati gol”. A on odgovara: “Koja vam je treća želja, treneru?” – priča smiješeći se trener Girić.
Žužuli ga spasili
Naši sugovornici ističu da je Slaven Žužul, također Imoćanin, odigrao veliku ulogu u Antinoj karijeri, povukavši ga u tada jaki RNK Split.
– U Splitu je sve krenulo. Kako sam samo bio sretan kad sam ga gledao kako u Maksimiru daje gol Dinamu! Baš sam bio sretan, a bio sam još sretniji kad je dao ovaj gol za reprezentaciju. Ante je igrač bez kompleksa, on ima samopouzdanje – priča trener Girić. Ante još nije pokazao maksimum, uvjereni su u Vinajnima.
– Taman sada igrački sazrijeva. Slične probleme kao i Ante imao je i Mandžukić, oni su slične naravi, a gledajte ga, pravi igrač. Perišić se jedno vrijeme gubio i isto je tako sazrio. Ante će sve nadići. Jeste li vidjeli kako ide na igrača, nikoga se ne boji. Utakmica s Nigerijom, oni svi kao od brda odvaljeni, ali Ante ide u njih kao avion. A da znate Antu, u stvarnosti on je kao lahor, toliko je dobro dijete, povučeno, dobro odgojeno, pravi dečko, a na utakmici zmaj, živa vatra, daje sve od sebe – vatren je i Mićo kada priča o Anti Rebiću. Ante se nije promijenio, tvrde u njegovu selu, unatoč tome što igra u velikimj klubovima, daje golove za reprezentaciju i ima dosta novca. U Vinjane dolazi kad god može i čim se približi nazove u pizzeriju kod igrališta i naručuje jumbo pizzu. – Najviše je voli na svijetu iako je jeo i talijanske i njemačke... – otkriva nam Mićo koji kaže da ga je zadnji put vidio za Božić, u crkvi. – Vidio sam ga na polnoćki. Ante je isti dečko kao što je i bio, ništa se nije promijenio. Isti je čovjek. Ima dvije sestre, tu su u Vinjanima, otac mu vozi autobus, majka radi na sudu, krasna, skromna obitelj. Žive isto kao i prije, a trebate doživjeti situaciju u Vinjanima i Imotskom kad Ante igra za reprezentaciju. Ante je za nas idol, čudo kojem se divimo. Da ste bili tu kada je dao gol. Bilo je ludo, skakali smo, grlili se – priča Mićo. Pitamo ga i ima li Ante kakvu curu. – E, cure krije ko zmija noge! Zgodan je, naočit, nogometaš svjetske klase, da navaljuju na njega to znam, ali je li ga neka i osvojila, to ne znam. No ima vremena, mlad je... – kaže Mićo.
Ante će ih okretat danas ko mješalica beton