Možda je ovo povijesni tjedan za hrvatski nogomet. Pobijedi li Dinamo danas Osječane, a Rijeka u srijedu izgubi od Splita, plavi će i teoretski osvojiti naslov prvaka, deseti u nizu.
Mamić će, podižući čašu pjenušca, obećati 'tek smo na pola puta', a Zoran Gobac na to će se slatko nasmijati: 'I s deset naslova zaredom niste ni na pola našega puta'. PPD Zagreb, naime, upravo juri prema 25. uzastopnoj kanti. Toliko ih nisu uspjeli nanizati ni košarkaši Makabija. Oni su se u svojoj zlatnoj eri zaustavili na 22.
Nekoliko je konstanti koje se provlače kroz proteklo desetljeće berbe trofeja. Najistaknutija je svakako Zdravko Mamić, čovjek koji je još 2004. godine obećao ovaj nimalo iznenađujući niz. U tom razdoblju spektakularno je prodavao Dinamove nogometaše, a još spektakularnije investirao u igrače iz čak 21 zemlje (10 iz EU, četiri afričke, tri južnoameričke, jednog Australca, te trojicu Balkanaca).
Neponovljivi Sammir
Za veliku većinu bio je to novac bačen u vjetar jer u bazi svih Dinamovih naslova gotovo u pravilu bile su domaće snage. Od Modrića, Ćorluke i Dudua (došao sa 15 godina), preko Mandže, Kelave, Vide i Badelja do Kovačića, Brozovića i Čopa. Jedini stranac koji je godinama 'stršao' kao neukrotivi partijaner, ali i istinska nogometna klasa bio je neponovljivi Sammir. Neponovljiv stoga jer je jedini Dinamov igrač u povijesti koji je sudjelovao u osvajanju čak osam naslova prvaka.
Tražimo li uštede koje je Mamić mogao napraviti u proteklih deset šampionskih godina, onda je, već nakon prvoga naslova, u klupskoj sistematizaciji komotno mogao ukinuti radno mjesto – trener prve momčadi. Osim Kužea, koji je u Maksimir donio dašak spektakla i jedinoga kojemu je publika skandirala, sve nakon toga na Dinamovoj klupi bili su astronomski skupi eksperimenti. Sjetite se samo Halilhodžića, koji je za deset maksimirskih mjeseci Mamića 'oženio' s milijun eura...
Uglavnom, nitko od tih alkemičara na klupi nije bio jeftiniji od 20.000 eura mjesečno, a svi odreda u europskim su utakmicama bili su boksačke vreće. Napucavao ih je tko god je stigao; Šveđani, Ukrajinci, Slovenci, Škoti, Bugari, Austrijanci, Danci...
Da zaključimo priču o trenerima: tih deset naslova prvaka osvojila su sedmorica stručnjaka, od kojih nijedan nakon odlaska iz Dinama nije osvojio klupski trofej.
Dinamova šampionska konstanta je i predsjednik u sjeni Mirko Barišić. Pitamo ga – koja vam je od deset titula najdraža?
– Ova posljednja, jer je ona potvrda našega dobroga rada u kontinuitetu. To je najveći uspjeh klupskoga nogometa u Hrvatskoj, naslov važan ne samo u sportskom nego i u društvenom smislu, budući da se sudaramo s raznim društvenim neprilikama i u njima opstajemo – kaže Barišić i objašnjava:
– Dinamo je u medijima, čast izuzecima, već godinama tučen sa svih strana, a za to nema razloga. Imamo i mi svojih pogrešaka, i od njih ne bježimo, ali i u toj sveopćoj negativnoj društvenoj klimi mi smo bili i ostali pobjednici.
Mediji su krivi što Dinamo u prosjeku kod kuće ima 1500 gledatelja?
– Sigurno je u tome zasluga i medija jer osamdeset posto napisa o Dinamu u njima su negativni. Međutim, mi kao društvo više nismo na civilizacijskoj razini spremni organizirati utakmicu s 20-30 tisuća gledatelja a da na njoj ne bude incidenata. Dinamo ima puno prijatelja i navijača, ali duboka društvena depresija razlog je što ih nema puno na stadionu – zaključio je Mirko Barišić.
Zoran poput Štimca
Osim predsjednika, u deset uzastopnih naslova kao profesionalne konstante vezane uz prvu momčad su i Zoran Mamić, kao igrač, sportski direktor i trener (ponovivši tako Štimčev doseg u Hajduku na istim funkcijama), zatim ekonom Livio Cvrk, tehniko Davor Bukovina, liječnik dr. Hrvoje Šojat te vozač autobusa Milan Bilić.
>> Gordon Schildenfeld potpisao za Dinamo, vraća se na ljeto!
