Kava na zagrebačkoj Knežiji s Dinamovom legendom Filipom Blaškovićem (73) i nostalgično prebiranje po uspomenama iz raskošne povijesti plavih. A Filip, popularni Šiljo, rođeni Brođanin, pamti toliko toga, budući da je za plave između 1965. i 1976. godine skupio čak 490 nastupa.
– Idem li danas na utakmice u Maksimir? Ne baš često, nema puno gledatelja, nema mojih nekadašnjih suigrača... Rijetko se vidimo; evo Čerček, Novak i ja stanujemo u krugu od nekoliko stotina metara, a ne sjećam se kad smo se zadnji put vidjeli – kaže Blašković.
Najbolja utakmica u Leedsu
Gospon Filip, kojega je iz Slavonskog Broda u Dinamo doveo Dražan Jerković, s plavima je bio osvajač Kupa velesajamskih gradova 1967., Kupa Jugoslavije 1969., ali i član momčadi koja je u sezoni 1969./1970. prezimila u Europi.
– Kada sam imao 31 godinu, Dinamo me “šutirao” pa sam otišao igrati u Toronto, u Metros Croatiju, gdje su mi suigrači bili Grnja, Eusebio, Lukačević, jednu sezonu i Drago Vabec, pa čak i bivši igrač Real Madrida Velasquez. Lijepo mi je bilo u Kanadi. U dva mjeseca zaradio sam 15.000 dolara, koliko u Dinamu nisam mogao za četiri godine. Mogao sam dva auta kupiti od tog novca. Bili smo prvaci Amerike, u finalu smo svladali Seattle pred 70 tisuća gledatelja, na plastičnoj travi.
Najdraža utakmica u Dinamu?
– U Leedsu sam 1967. godine odigrao najbolju utakmicu života. Englezi su napadali stalno, samo su nabacivali lopte u šesnaesterac, a Ramljak, Škorić i ja sve smo lopte pohvatali. Bio sam specifičan igrač; imam ikserice, kao što ih je imao i Garrincha, pa me je bilo teško prijeći. Kad stanem ispred napadača, on nikada nije mogao znati na koju sam nogu oslonjen. Nisam bio brz, ali me nijedan igrač nije mogao pretrčati. Nisam bio ni pretjerano visok, 180 cm, a držao sam najisturenijeg napadača. Ramljak je bio čistač, Cvek i Gračanin igrali su bekove, a Rudo Belin baš se nije volio vraćati, on je bio gospodski igrač. Znalac. Kad mu daš loptu, znaš da će nešto s njom korisno napraviti. Zato je Zebec znao reći: “Ne živim ja od Zambate i Belina, ja živim od Blaškovića, Cveka i Gračanina.”
Kakav ste odnos imali s trenerom Zebecom?
– Jednom tjedno znao nas je odvesti u Šumski dvor na večeru. Samo je rekao: “Jedi, pij koliko hoćeš, ali sutra kad dođeš na trening, ima da rigaš!” Znao je Zebec doći igračima u kontrolu u 22 sata, da vidi jesmo li doma. A Gračanin i Lamza bili su fakini, oni su bili do 22 sata doma i tek onda su išli u život. Ja sam bio više obiteljski čovjek.
Vaše sjećanje na Štefa Lamzu?
– Lamza je bio čudo od igrača, ali jednu je utakmicu odigrao vrhunski, a onda ga sljedećih pet nije bilo nigdje. No, kada je imao svoj dan, mogao je gotovo sam pobijediti bilo koga. Ja sam pak možda jednu od petnaest utakmica odigrao slabije i uvijek sam bio među 3-4 najbolja igrača.
Blašković je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao jednu utakmicu, 24. rujna 1969. godine, protiv Sovjetskog Saveza u Beogradu. Zanimljivo, u tom susretu, za reprezentaciju koju je vodio legendarni zvezdaš Rajko Mitić, nastupila su još četvorica Dinamovih nogometaša: Gračanin, Čerček, Belin i Dautbegović.
Zanimljivo je Blaškovićevo sjećanje na tu utakmicu.
– Prema ugovoru u Dinamu, imao sam zajamčenih pet milijuna dinara, a nastupim li i jednu minutu za nacionalnu momčad, klub mi mora isplatiti još pet milijuna. Pazite, moj dvosobni stan na Knežiji koštao je tada 7,5 milijuna dinara. Bio sam pozvan u reprezentaciju i cimer mi je bio zvezdaš Žika Jevtić. Njemu sam se povjerio o toj klauzuli ugovora i on je bio pravi džentlmen. Nakon trideset minuta igre, požalio se izborniku Mitiću: “Bata Rale, mišić mi je otišao!” I tada sam ušao u igru umjesto njega i osigurao si dodatnih pet milijuna.
Lamza je trebao dati i više
Sudjelovali ste s Dinamom i u pobjedi nad Real Madridom 1974. godine na Bernabeuu (4:3).
– Taj stadion danas prima oko 80 tisuća gledatelja, a tada je primao 125 tisuća. Kada smo vidjeli sve te ljude na tribinama, usrali smo se od straha. Utakmica tek što je krenula, a već je bilo 2:0 za njih. Tek onda mi smo se postavili oštrije i hrabrije i uspjeli ostvariti jednu od najvećih Dinamovih pobjeda. Uz, naravno, onu nad Leedsom jer Leeds je tada bio među pet najboljih klubova u Europi.
Igrali ste sredinom sedamdesetih s Kranjčarom, Zajecom, Mustedanagićem, Jovićevićem, Senzenom... Tko je od njih bio najveća klasa?
– Cico Kranjčar! Govori se i o Zajecu, ali Zajec se ne može usporediti s, primjerice, Belinom. Zeko je bio odličan, ali Rudi mi je bio bolji.
A najveći u povijesti Dinama? Blašković je uzeo predah za razmišljanje.
– Ipak Lamza. Vrhunska klasa, ali nije dao koliko je trebao.
Zašto vas Dinamo više ne privlači?
– Meni su te utakmice Hrvatske lige kao one naše nekada protiv klubova zagrebačke zone. Nema gledatelja, nema mojih suigrača, pa radije ostanem doma i na TV-u gledam nekoliko utakmica istovremeno. Kad smo mi igrali protiv slabijih klubova poput Željezničara, bilo je u Maksimiru po 25 tisuća gledatelja, a protiv Zvezde, Partizana i Hajduka po 60 tisuća – zaključio je Filip Blašković.
