Do polufinala Kupa Krešimira Ćosića stigla su dva zagrebačka (Cedevita, Cibona) i dva dalmatinska kluba (Jolly, Zadar) pri čemu postoji samo privid ravnoteže između košarkaške obale i unutrašnjosti. Kako god ovo natjecanje završilo, ne može se poreći da zagrebački klubovi, a ponajprije Cedevita, puno bolje stoje od dalmatinskih. I financijski i rezultatski. Uostalom, posljednjih devet pobjednika Ćosićeva kupa klubovi su iz Zagreba (Cedevita 4, Zagreb 3, Cibona 2), ali i posljednjih osam prvaka države (Cibona 4, Cedevita 3, Zagreb 1).
U Zadru popularniji vaterpolo
Sukladno tome, pitamo se zašto je košarkaška Dalmacija erodirala? Kako se dogodilo da košarkaški hramovi poput “umirovljenih” Jazina te Baldekina i Gripa više ne slave velike pobjede i velike igrače, već prate talentom skromne družine. Kad pomislimo na praznikovanje košarke u Dalmaciji, uvijek se sjetimo one pjesme Tutti frutti benda koja bi na Gripama ili u Jazinama kod nas izazivala trnce:
“Dalmacijo, moja ružo procvala, Dalmacijo, sva od zlata i bisera...”
Nažalost, za dalmatinsku košarku ovog je trenutka puno primjereniji stih “Dalmacijo, moja ružo ocvala...” jer bisera se pronalazi sve manje, a zlata više nema. No kako nam se to dogodilo da Zadar, Šibenik i Split više nisu potporanj kraljice igara? Pa kamo to ide dalmatinska košarka?
– Ide u Zagreb – duhovito nam je odgovorio Zadrov sportski direktor Branko Skroče, svojedobno reprezentativac i trostruki najbolji strijelac lige bivše SFRJ koji ističe:
– U moje vrijeme košarka je Zadranima bila “sve na svijetu”, danas ona nije predmet interesa roditelja, a oni su prvi koji usmjeravaju djecu. Danas je u Zadru dvostruko više djece u školama nogometa nego u školama košarke, a otkako smo dobili bazen, jako puno djece ide i na plivanje i vaterpolo. Samo oko 250 djece upiše se svaku godinu, a to je doista premala baza za veću kvalitetu. Osim toga, kronično smo ograničeni na vrlo skromne proračune, a i puno je negativnih priča o našem klubu pa onda se valjda i roditelji time rukovode.
Šibenik treba jedan klub
Slično je proteklih godina bilo i u Splitu, a jedino je u Šibeniku situacija nešto bolja, primjećuje Skroče:
– Šibenik u posljednje vrijeme izbacuje više talenata od Zadra i Splita, no košarka bi u ovom gradu puno bi više profitirala kada bi imali jedan klub, kada ne bi toliko energije trošili na rivalitet Šibenika i Jollyja. I za Cedevitu i Cibonu bilo bi bolje da su jedan klub, i zato sam rekao Cedevitinu direktoru Užbincu da, ako fuziju ne mogu ostvariti u Zagrebu, neka dođu k nama u Zadar.
Ako pogledate sastav olimpijske reprezentacije, primijetit ćete da je polovica igrača (Hezonja, Ukić, Babić, Stipčević, Šarić, Bilan) iz Dalmacije i da hrvatska košarka ne može bez “ruža dalmatinskih” čiji “uzgoj”, nažalost, godinama posustaje pri čemu je Omišanin Ante Žižić samo izuzetak koji potvrđuje pravilo. Potvrda tome je i ono što smo čuli od trenera Splita Ivice Skelina i što nas je šokiralo:
– Mi nemamo više vrlo visokih kadeta, a klinaca od 210 cm nema ni u cijeloj Dalmaciji. A barem smo mi nekad izbacivali te visoke talentirane igrače.
Da je sve manje Dalmatinaca u reprezentaciji, ističe i stručni tajnik HKS-a Joke Vranković:
– U mlađim selekcijama 70 posto igrača je iz kontinentalne Hrvatske, što u prijašnjim godinama nije bio slučaj. Košarka je posljednjih godina u Dalmaciji bila u padu i to se reflektiralo. Cijelo gospodarstvo je posustalo pa tako i financijska moć klubova, a to se najprije osjeti na ulaganju klubova u rad s mladima pa nemamo kontinuitet mladih igrača kao prije.
Nacionalni savez mora se boriti za košarkašku Dalmaciju, kojoj bi se jako puno moglo pomoći s konkretnijom strategijom razvoja sporta i Zakonom o sportu koji bi više obvezivao lokalne zajednice da ulažu u sport. A tu smo došli i do vrlo slabe plaćenosti košarkaških učitelja.
Slažem se :)