Opsadno stanje vladalo je jučer ispred hotela Radisson Blu u središtu prohladnoga Kalinjingrada, baltičkoga grada od petsto tisuća stanovnika, u kojemu od sinoć borave hrvatski nogometni reprezentativci.
Cvrk nadgledao policiju
Na ulazu u bazu vatrenih postavljene su zaštitne metalne ograde, prilazima zgradi defilirali su policajci sa psima, a uočili smo i nervozne pirotehničare koji su dizali poklopce šahtova ispred hotela obavljajući posljednje sigurnosne provjere prije dolaska važnih gostiju iz Hrvatske. Sve je nadgledao donedavni šef sigurnosti HNS-a Zoran Cvrk...
Inače, baza vatrenih u Kalinjingradu možda i nije najsretnije izabrana budući da se nalazi samo stotinjak metara od središnjeg gradskoga trga, Trga pobjede, koji će danas i sutra okupirati tisuće euforičnih hrvatskih navijača. Ako su uoči sudbinske utakmice s Nigerijcima tražili bliski dodir s navijačima, Dalićevi izabranici će ga sasvim sigurno imati jer će im “Srce vatreno” u pravom smislu riječi odjekivati pod prozorima...
Šetajući se središtem Kalinjingrada, jučer nismo uočili nijedno hrvatsko obilježje. Pravi kockasti desant na Baltik počet će u petak, a u kulminacija se očekuje u subotu, na dan utakmice Hrvatska – Nigerija, kada će u Kalinjingrad sletjeti brojni navijački čarteri...
Među najodanijim i svakako najosebujnijim navijačima peteročlano je društvo iz Zagreba, Splita, Zaprešića i Čakovca, momci koji su na put iz Hrvatske prema Kalinjingradu potegnuli – biciklima.
Ulovili smo ih nadomak Kalinjingrada, u završnoj etapi njihove avanture života. Oni su Renato Kozole (49), Robert Gracin (49), Predrag Markotić (61), Frane Luković (46) i Vlado Mavrin.
– Krenuli smo na put 2. lipnja iz Zagreba, s Trga bana Jelačića, i na putu do Kalinjingrada prevalili smo na biciklima gotovo 1400 kilometara – govori nam Renato Kozole, od kojega i potekla ova neobična inicijativa.
Ideja se, kaže, rodila u sekundi, i prije ždrijeba skupina Svjetskog prvenstva. Nadali su se da će Hrvatska igrati u Zagrebu najbližemu Kalinjingradu i želja im je bila ispunjena. Sva petorica su biciklisti-rekreativci, sa stažem na kotačima između šest mjeseci i tri godine. Među njima su trgovac, umirovljenik, pirotehničar...
– Najduža etapa bila je ona prva, duga 140 kilometara, od Zagreba do mađarskog Lentija, potom smo prošli kroz Austriju, Slovačku, Češku, a najdulje, sedam-osam dana, bicikiklirali smo kroz Poljsku – kaže Renato.
Najviše novca na svom putovanju potrošili su na smještaj.
– Nosimo sa sobom vreće za spavanje, šatore, svaki po 60-ak kilograma opreme, a zahvaljujući nekim sponzorima, mogli smo si priuštiti i spavanje u apartmanima. U Poljskoj smo doživjeli, tražeći smještaj, da nas je jedna gospođa u selu Chalupka primila u svoju kuću, pripremila nam večeru, a ujutro i doručak. Neizmjerno smo joj zahvalni – dodaje Renato.
Ruska avantura koštat će dečke oko 3000 kuna po osobi, a ulaznice za utakmicu Hrvatska – Nigerija osigurala im je navijačka udruga Uvijek vjerni. Bicikli kojima su putovali nisu ferarriji, tek obična gradska prometala, vrijedna između 3500 i 5000 kuna.
Je li na puti bilo kakvih neugodnosti, pitamo Renata.
Stvorili smo kolonu iza sebe
– Nije, naprotiv, sve je prošlo u najboljem redu. Jednom zgodom vozili smo se uz brijeg i iza nas se stvorila kolona vozila, 30-ak šlepera, automobila..., i nitko od tih vozača nije izgubio živce zbog petorice biciklista u hrvatskim obilježjima. Kada su nas zaobilazili, svi su nas pozdravljali, trubili nam, mahali... Dva puta tijekom puta probušile su nam se gume, što je u hodu brzo sanirano – kaže Renato.
Kako su vas od doma ispratile supruge, obitelji?
– Nije bilo straha, moja supruga već je naviknuta na moje putovanja ovakve vrste. Kad sam joj rekao da se spremam u Kalinjingrad, samo je rekla – odi! – ističe Renato Kozole.
Jeste li umorni od tolikog puta, boli li vas što, koliko ste kilograma izgubili?
– Prva dva tri dana osjećali smo više nelagodu nego bol u stražnjici, i na to se čovjek navikne. Jedino sada možemo samo hodati po ravnom, dok je uzbrdo nemoguće, preteško. Nismo se putem vagali, vidjet ćemo kad se vratimo kući po konfekcijskom broju jesmo li štogod mase izgubili. Inače, jeli smo putem često i puno – smije se Renato, koji će se s prijateljima nakon utakmice u Kalinjingradu kombijima vratiti kući.
Na kraju, poruka za naše reprezentativce uoči premijere na Svjetskom prvenstvu?
– Samo neka budu uporni kao mi i sve će dobro završiti – zaključila je ova vrlo simpatična družina iz Hrvatske, jedna od najvećih navijačkih atrakcija svjetske smotre u Rusiji.
Deckima svaka cast!!!