France Football, ugledni nogometni magazin sa 73-godišnjom tradicijom, objavio je nedavno rang-listu pedesetorice najvećih svjetskih nogometnih trenera u povijesti uvrstivši na nju, u “creme de la creme” stručnjaka iz četrnaest zemalja, i jednoga Hrvata.
Naime, legendarni Hajdukov trener Tomislav Ivić, koji je preminuo 2011. godine, svrstan je na 42. mjesto toga prestižnog poretka, kao jedini među 50 velikana iz Hrvatske i zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, ali i ispred europskih klupskih i reprezentativnih prvaka, kao što su Rumunj Kovacs, Nizozemac Rijkaard, Španjolac Aragones, Nijemac Rehhagel i Belgijac Goethals.
Na popisu 50 najvećih, na kojemu primjerice nema Svena Gorana Erikssona, Carlosa Alberta Parreire, Bore Milutinovića, Alfa Ramseya, Enza Bearzotta, Cesara Menottija i Carlosa Bilarda, Franza Beckenbauera i Didiera Deschampsa..., Hrvatska zahvaljujući Iviću ima jednak broj zastupljenih stručnjaka kao i peterostruki svjetski prvak Brazil (Santana) ili aktualni europski prvak Portugal (Mourinho).
Francuzi pritom nisu valorizirali samo osvojene trofeje, rejting klubova u kojima su radili, nego i utjecaj trenera na razvoj nogometa, u čemu je Ivić na svome vrhuncu bio europska avangarda. Legitimni nasljednik i svojevrsna kopija pobjednika ovoga izbora, Nizozemca Rinusa Michelsa, ili, ako hoćete, preteča Josea Mourinha i Diega Simeonea.
Pa iako splitski Mali Napoleon nikada nije bio europski prvak, poput Lj. Petrovića (C. zvezda), niti u europskom finalu, poput Barića (Rapid, Salzburg), Antolkovića (Dinamo), Gegića (Partizan), Stankovića (C. zvezda), Zebeca (HSV), niti je bio prvak u ligama petice, poput Zebeca (Bayern, HSV) i Antića (Atletico), niti je vodio Real, poput Miljanića i Boškova, niti ima medalju sa Svjetskog prvenstva, poput Blaževića, Dalića i Jozića (do 20 god), njegov doprinos nogometnoj evoluciji bio je nemjerljiv.
Boljat donio bijelima naslov u Kupu
Ivićeva trenerska bogomdana darovitost na površinu je isplivala početkom sedamdesetih godina, kada je taj brodograditeljski bravar, inače originalno splitovac, a ne hajdukovac (u tadašnjem Parku skojevaca igrao je od 1953. do 1957. godine) preuzeo Hajdukovu momčad od Branka Zebeca. I već u svojoj prvoj samostalnoj sezoni (1973./1974.) na klupi bijelih, Ivić je osvojio dvostruku krunu započevši tako najplodnije razdoblje u Hajdukovoj povijesti.
Prvo prvenstvo osvojio je na gol-razliku, jer je Hajduk na kraju sezone imao isti broj bodova kao drugoplasirani Velež, a u finalu Kupa maršala Tita svladao je banjalučki Borac s 1:0 pogotkom Marija Boljata.
Jedna od Hajdukovih najvećih zvijezda toga vremena, branič svjetskog kalibra Ivan Buljan, bio je Ivićeva uzdanica tri godine.
– Kada je Tomislav Ivić preuzeo prvu momčad Hajduka, 1973. godine, bio je tek 40-godišnjak, mladi stručnjak, početnik bez seniorskog iskustva, pa bih rekao da se na nama još učio. Bio je trener vizionar, zanesenjak, opčinjen igrom Ajaxa s početka sedamdesetih, koju je prekopirao i počeo primjenjivati u Hajduku – kazao nam je Buljan i nastavio:
– Ivić je bio prvi trener na području bivše Jugoslavije koji je igrao čuveni Ajaxov presing po cijelom terenu, zahtijevajući od svojih igrača da budu spremni igrati na svim pozicijama. Kako je 24 sata živio za nogomet, Ivić se nije libio eksperimentirati, pa se sjećam da je pokušao igrati i sa dva libera. Taj eksperiment nije mu uspio, ali ga to nije pokolebalo. Vječno je tražio inovacije, bio je fanatik svoga posla koji je čak i za obiteljskim stolom, razgovarajući sa suprugom Reginom, raspoređivao figure i diskutirao o formacijama momčadi.
Je li Ivić bio zahtjevan trener, jesu li ga igrači slijedili?
– Imao sam privilegij raditi s velikim svjetskim stručnjacima; Ivićem, Zebecom, Happelom, Weissweilerom, i svaki od tih genijalaca bio je poseban, onako na svoju. Ivić je bio strog i principijelan, tražio je disciplinu, rad i red, i ne sjećam se da je ikada bilo konfliktnih situacija s igračima. Postigao je da igrači Hajduka ginu na travnjaku, naravno prvenstveno za sebe, a onda i za njega, i to se vidjelo na rezultatima – ističe Buljan.
Najveća utakmica pod Ivićem?
– Bilo ih je doista puno, ali izdvojit ću pobjedu nad Partizanom u Beogradu 6:1, u svibnju 1976. godine. Ona je bila Ivićevo taktičko remek-djelo, za koje mu je novinar Zdravko Reić u Slobodnoj Dalmaciji dao čistu desetku – zaključio je Buljan.
Naravno da se novinarski doajen Reić sjeća te utakmice. U svom izvješću sve je Hajdukove igrače bio ocijenio desetkama, kao i trenera, a u rubriku igračutakmice upisao je – Tomislav Ivić.
Trener stvaralac
– Ivić je u toj utakmici izveo standardnu formaciju Hajduka: Mešković, Boljat, Peruzović, Buljan, Rožić, Luketin, Mužinić, Jerković, Žungul, Đorđević, Šurjak. No, tijekom igre, znajući da Partizan igra “čovjek na čovjeka”, napravio je rošade, pa je Šurjaka s lijevog krila poslao u vezu, Đorđevića na lijevo krilo, Žungula na mjesto centarfora... Svaki Partizanov igrač pratio je svoga igrača, što im je potpuno poremetilo obrambenu formaciju i omogućilo Hajduku da ih rezultatski “unakazi” – prisjetio se Reić.
Ivićeva era u Hajduku, od 1973. do 1976., pa onda i u sezoni 1978./1979., najtrofejnije je razdoblje splitskoga kluba. Međutim, Ivić nije bio samo tvornica srebrnine (tri naslova prvaka i četiri naslova Kupa maršala Tita), nego i trener stvaralac koji je od Hajdukovih igrača napravio najmanje 12 reprezentativaca Jugoslavije.
Tako su na SP-u 1974. godine u Njemačkoj na popisu bili Buljan, Mužinić, Oblak, Šurjak, Peruzović, Mešković i Jerković, a u nadolazećim godinama za reprezentaciju su nastupali i Katalinić, Boljat, Džoni, Pudar, braća Vujović, Primorac, Gudelj... Svi oni prošli su kroz majstorske Ivićeve ruke.
Trenerska lucidnost i pobjednički gen popularnoga šjor Ivana s bijelima već u ranoj fazi karijere doživjeli su gotovo senzacionalnu afirmaciju 1976. godine. U toj godini Hajduk, unatočšestici protiv Partizana, nije postao prvak zbog slučaja Maksimović u zadnjem kolu prvenstva, a u četvrtfinalu Kupa prvaka izbacio ga je PSV Eindhoven.
Pa opet, Ivićev je rad mjesecima bio na radaru skauta Ajaxa koji su u tajnosti dolazili na Hajdukove utakmice. Jedini javni posjet Splitu nekog Ajaxova čovjeka bio je dolazak čuvenoga Rinusa Michelsa na Trofej Marjan u zimi 1976. godine. Michels je, naime, čuo da na splitskom Starom placu raste njegova kopija, pa se došao u to uvjeriti. I bilo mu je dovoljno.
Najveći Ajaxov predsjednik u povijesti, Jaap van Praag, s Ivićem je u kontakt stupio u proljeće 1976. godine, uz znanje Hajdukova predsjednika Tita Kirigina. Ivić je s Ajaxom u sezoni 1976./1977. osvojio svoj prvi naslov u inozemstvu.
Dakle, on je do dana današnjeg jedini hrvatski trener koji je naslove prvaka osvajao u četiri zemlje; osim u Jugoslaviji i Nizozemskoj, bio je prvak u Belgiji s Anderlechtom (1981.) i u Portugalu s Portom (1988.). Ne i u Francuskoj, gdje je dvije godine vodio PSG i Marseille, u čak tri navrata.
Ivić je usto i jedini hrvatski trener koji je u istoj sezoni osvojio četverostruku krunu; naime, s Portom je u sezoni 1987./1988. bio pobjednik Europskog superkupa, Interkontinentalnog kupa te portugalskog prvenstva i kupa. U Kupu prvaka 1987. godine eliminirao ga je Real u 2. kolu.
Najznačajniji i najdojmljiviji Ivićev trenerski pohod u ligama petice dogodio se u sezoni 1990./1991. kada je maestralno vodio madridski Atletico, no tada mu je nanesena vjerojatno najveća nepravda, i to od vlastita kluba.
Najbliži Ivićev suradnik u Španjolskoj bio je Milivoj Bračun, tada mladi trener koji je u Madrid na specijalizaciju otišao s klupe Dinamovih juniora. Bračun je Ivića upoznao još 1984. godine, kada je šjor Ivan vodio Dinamo, i tada je postao njegov sljedbenik.
– Da, volio sam takav način igre, taj presing po izgubljenoj lopti i agresiju po cijelom terenu koje je Ivić prakticirao. Atletico je oduvijek bio prepoznatljiv po takvom stilu, koji njegova publika voli, pa eto na njemu i danas inzistira Diego Simeone – kaže Bračun.
Kako je Ivić došao u Atletico?
– Dok sam bio igrač španjolskoga Elchea, menadžer mi je bio Roberto Dali. Upravo on je tadašnjem predsjedniku Atletica, kontroverznome Jesusu Gilu, doveo Tomislava Ivića. Ja sam mu se u Španjolskoj priključio u siječnju 1991. godine. Bio sam mu skaut, ali i najbliži suradnik, živio sam u njegovoj kući, s Ivićem i njegovom suprugom Reginom. Kolike smo noći proveli raspravljajući o nogometu i koliko smo puta zakrvavljenih očiju od nespavanja išli na treninge – nastavlja Bračun.
Je li se Gil miješao Iviću u posao?
– A kome se nije miješao? Pa to je bi njegov stil, i Ivić je barem dva puta bio spakirao kovčege i želio se vratiti u Split... – kazao je smijući se Bračun.
I sada dolazimo do najveće Gilove podvale vlastitu treneru.
– Ivić je Atletico doveo do finala Kraljeva kupa eliminiravši na tom putu Real i Barcelonu. Međutim, kako je imao dogovorenu premiju za osvojeni trofej, uoči finala s Mallorcom proračunati Gil napravio je nešto nezamislivo: dao je Iviću otkaz kako mu ne bi morao isplatiti dodatnih 300.000 maraka! No, taj Kup, iako nije vodio momčad u finalu, Ivićevo je djelo – ispričao je Bračun.
Kukavica Gil
Pohod prema finalu Kraljeva kupa nije bio jedini Ivićev pothvat s Atleticom.
– Ivić je na klupi Atletica prije utakmice s Realom na Bernabeuu nanizao 21 utakmicu bez poraza. Ja sam bio snimao Real uoči tog derbija, u utakmici u kojoj su Gordillo, Butragueño, Michel, Hugo Sanchez..., demonstrirali nevjerojatnu formu i pregazili Valladolid sa 7:0.
Predsjednik Gil, koji je bio galamdžija, ali i kukavica, nikada nije išao na utakmice Atletica na Bernabeu, pa je, unatoč sjajnom nizu svoga kluba, i taj put odlučio ostati u svom uredu na stadionu i gledati utakmicu na TV-u. I znate li kako je završio madridski derbi? Bilo je 4:0 za Atletico na Bernabeuu! E, tada je Gil još grlio i ljubio svoga trenera – ispripovijedao je Bračun, kojemu je Ivić puno godina kasnije priznao da je u Atleticu u startu napravio pogrešku pristavši da mu pomoćnici budu dvojica Argentinaca, očito Gilovi ljudi.
Grandiozan Ivićev trenerski opus nije bio protkan samo slavom i trofejima. Njegova principijelnost na granici s tvrdoglavošću, njegov južnjački temperament i famozni dišpet nisu mu uvijek bili saveznici, pa će suha faktografija otkriti da je Tomislav Ivić nakon Porta 1988. osvojio samo jedan jedini trofej, Prinčev kup u Saudijskoj Arabiji s Al Ittihadom.
Pod neshvaćenu genijalnost ili pod zaštitu svoga trenerskoga integriteta možemo pak podvesti činjenicu da je Tomislav Ivić, nakon što je u PSG-u proveo dvije godine (1988.-1990.), do kraja karijere na svim budućim adresama bio samo prolaznik.
Tako se u Marseilleu u tri navrata zadržao samo po tri mjeseca, u drugom mandatu u Portu šest mjeseci, u Benfici tri mjeseca, u Standardu iz Liegea prvo dva, potom sedam mjeseci, u Hajduku tri utakmice, na klupi reprezentacije Irana četiri mjeseca, u saudijskom Al Ittihadu sedam mjeseci...
Unatoč tome, Tomislav Ivić bio je genij nedostižne karizme i erudicije, osebujni zanesenjak fanatično posvećen i fasciniran fenomenom nogometne igre kojemu je posvetio cijeli život. Učitelj čija su izlaganja slušali otvorenih usta, kojega su slijedili, proučavali i kopirali, ali mu se nikada nisu približili.
