Trener Orašja Dario Damjanović (40) imao je podosta zanimljivu nogometnu karijeru, a u njoj je nosio dres Kaiserslauterna, reprezentacije Bosne i Hercegovine, ali i Hajduka. Što je jako bitno za njegovu životnu priču. A djelić je ispričao za podcast Indirekt.
- Sjedio sam u kafiću s prijateljima, a tada je bila popularna fora da te ljudi zovu s lažnih brojeva i lažno se predstavljaju kao novinari. Meni je zazvonio telefon, vidio sam hrvatski broj, a s druge se strane čovjek predstavio kao Igor Štimac. Bio sam iznenađen i ništa nisam povezivao. Kada me je pitao jesam li zainteresiran da dođem u Hajduk, rekao sam mu da mi nije do zezancije u tom trenutku jer sam već dogovorio s ujakom da radim kod njega na pumpi. Rekao mi je samo da imam vremena sutradan do 12 sati da dođem na Poljud ako želim - ispričao je prijelomne događaje iz 2004. Damjnanović pa nastavio:
- Rekao sam mu da nemam kako doći do tada, a on je samo odgovorio da tko ima želju, nađe način. Rekao sam sve to prijateljima, a oni su se smijali i govorili da se sa mnom netko šali. Nazvao sam potom pokojnog Milana Jelića, koji je preko svojih veza saznao da je Hajduk doista zainteresiran za mene. Nazvao sam prijatelja iz Bosanskog Šamca i rekao mu da me vozi za Split, da će Hajduk pokriti troškove puta, a ako to ne uradi, onda ću mu ja vraćati na rate. Otišli smo i stigli na Poljud oko 11 ujutro. Štimac je stigao Mercedesom s naočalama na glavi, nikada neću zaboraviti tu scenu. Platio je momcima koji su me dovezli i odveo me u kancelariju. Kada sam vidio ugovor, pitao sam ga prvo koliko je to para jer nisam u tom trenutku mogao napraviti konverziju iz kuna u konvertibilne marke, vjerojatno od te euforije i adrenalina nisam ni znao što potpisujem. Da ne bude zabune, sve je bilo regularno. Otišao sam u Split samo s četkicom za zube, nisam imao ni kaladont. Ne želim to kriti, niti se toga stidjeti, to je moj život i treba biti poticaj svima koji misle da je nešto nemoguće. Bez škole nogometa sam zaigrao u velikim klubovima, Hajduku i Kaiserslauternu.
Taj detalj vezan uz školu nogometa je bitan u smislu Dinama, koji ga je htio dovesti prije Hajduka. A za nekoga tko je bio spreman raditi na benzinskoj pumpi zanimljivo je da su ga dva najveća hrvatska kluba pratila i planirala uvrstiti u svoje redove.
- Prije poziva iz Hajduka došli su mi ljudi iz Dinama. Prema informacijama koje sam dobio zaključili su da sam imao neke probleme, kao što je trčanje na petama i druge neke stvari koje nisam imao gdje naučiti. Odrastao sam u ratnom vremenu u kojem je malo tko obraćao pažnju na djecu. Mene je motiviralo to što nisam otišao u Zagreb.
Miroslav Ćiro Blažević trenirao ga je u Hajduku, ali i u reprezentaciji BiH pa ima i s njim mnogo anegdota.
- Kada je bio trener Hajduka mogao mi je da je htio dati dva noža u ruke i reći da napadam ljude i ja bih to morao raditi - kaže Damjanović, a potom se prisjeća i jedne ne tako lijepe uspomene:
- Nakon utakmice kod Španjolske dobio sam dijete i pitao mogu li ga otići vidjeti, ali Ćiro mi nije dao. Naravno, na to sam sjeo u auto i otišao vidjeti dijete. Vratio sam se sutradan, nisam bio ni na doručku, a Spahić me sačuvao. Poanta priče je da smo se svi držali zajedno i nitko nije dao ni na koga i nitko se nije izdvajao, ma gdje god da igrao.
