Prije točno deset godina Boris Živković objesio je kopačke o klin. Igračku karijeru završio je u splitskom Hajduku. Mogao je odigrati još koju godinu, ali ozljede su ga načele pa je odlučio prestati na vrijeme.
U nogometu nije ostao ni kao trener ni kao sportski direktor nekog kluba. Ostao je kao savjetnik mlađim nogometašima.
>> Pogledajte video: Večernji list bira nogometaša godine od 1972.
– Nas trojica, Mario Stanić, Goran Vlaović i ja, imamo agenciju za igrače. Sada smo ostali samo Goran i ja jer nam je Stanić otišao u Hajduk. Ne, nećemo tražiti nikakvu zamjenu za njega. Ne širimo prijateljstva tako lako – rekao je Živković.
Otišao sam od kuće s 15 godina
Pod njihovim “krovom” dosta je igrača, Izdvojimo neke...
– Primjerice Josip Pivarić, hrvatski reprezentativac, zatim Robert Mudražija koji trenutno igra u Kopenhagenu i vjerujem da će ubrzo zaigrati za reprezentaciju. Tu je još Mario Ćuže, igrač Dinama na posudbi u Istri. Imamo puno mladih igrača iz Dinama, Lokomotive, Osijeka i drugih manjih klubova. Oni još nisu toliko poznati, ali će uskoro postati. Puno vremena provodim na stadionima, gledam, pratim, zapisujem. Volim pogledati igrača uživo jer na televiziji je dojam potpuno drugačiji. Znam otići i na utakmice u Bosnu i Hercegovinu gdje ima jako puno talenata i dobrih igrača – istaknuo je Živković.
Na tržištu ima jako puno agencija poput vaše?
– Rekao bih da ima puno krokodila, a malo bara. Ali nama ne treba puno, mi smo zadovoljni ovime što radimo. Volim porazgovarati s djecom, dati im poneki savjet. Uvijek im govorim da je sport jedna prelijepa stvar. I ako možemo pomoći, zašto ne?
Nekako se čini da ste puno smireniji nego kada ste bili igrač?
– Godine su to. Ma bio sam ja smiren i kao igrač, samo su ljudi to prezentirali malo drugačije – istaknuo je Boris.
Kada ste došli u Hajduk, suci vas nisu baš mazili. Žuti kartoni nizali su se iz susreta u susret...
SP-a u Japanu se i ne sjećam
– Cijeli život igrao sam u inozemstvu i priviknuo sam se na jedan sudački kriterij koji je potpuno različit od onoga u Hrvatskoj. U svaku utakmicu ušao sam s velikom željom i borbom da pobijedim. Onda uvijek dođe neki trenutak na utakmici kada se naljutim, kada uđem u neke rasprave i onda uvijek dobijem karton. Bilo je i nekih kontakta koji se u Njemačkoj i Engleskoj ne kažnjavaju kartonom, a kod nas su se kažnjavali – veli Živković.
Karijeru je počeo u Slobodi iz Tuzle gdje je igrao u pionirima i kadetima, da bi juniorski staž odradio u Sarajevu.
– Otišao sam od kuće sa samo 15 godina. Imao sam deset godina starijeg cimera koji mi je bio kao drugi otac. On je bio rezervni vratar prve momčadi Sarajeva za koju je tada branio Jakovljević. U Sarajevu sam završio srednju školu. I danas djeca odlaze s 15 godina od roditelja, samo su danas puno drugačije okolnosti nego u moje vrijeme – kaže Živković.
Živio je u Sarajevu u vrijeme kada su bombe često padale, kada su ljudi ginuli svaki dan...
– Uspio sam se izvući iz Sarajeva 1994. godine i potpisao sam za Marsoniju koja je u to vrijeme imala jaku momčad. Bili smo treći na tablici HNL-a. Igrala su braća Mujčin, braća Petrović, Karić, Mašić, Kasumović, Antolić, Crnac. Imao sam 19 godina i bio sam standardni u momčadi. Pojavile su se neke kombinacije da odem u Hajduk i Dinamo, no odlučio sam se za Hrvatski dragovoljac i nisam pogriješio. U Sigetu je isto bila strašna momčad u kojoj je, primjerice, bio Predrag Jurić. Na kraju smo osvojili treće mjesto, a ja sam otišao u Bayer. Još i danas sam stranac koji se najduže igrao u Bayeru. Nijedan prije ni jedan poslije mene nije ostao u klubu toliko dugo kao ja. A ostao sam dugih šest godina – istaknuo je Živković.
Za reprezentaciju Hrvatske igrao je također sedam godina, iza sebe ima nastupe na svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji i Japanu 2002. godine, kao i nastup na Europskom prvenstvu 2004. godine.
– Dobro, na Svjetskom prvenstvu 2002. baš se i nisam naigrao. Nažalost, dogodio se taj crveni karton u prvoj utakmici protiv Meksika – sjeća se Živković.
Sjećate li se koji vam je sudac dao crveni karton?
– Nemam pojma.
Riječ je o Jun Luu koji je bio prvi kineski djelitelj pravde koji je dobio priliku suditi na jednom Svjetskom prvenstvu.
– Kinez? Nije ni čudo da mi je tako brzo pokazao crveni karton – naglasio je Živković.
Ima i dalje priča. Jun Lu kasnije je dobio pet i pol godina zatvora i kaznu od 10.000 funti zbog namještanja utakmica.
– Možda da ga i ja tužim. Možda je i meni namjestio crveni karton – kaže u šali Živković.
Luka Modrić bez premca u vašem izboru?
– Da mogu, stavio bih ga na prvih osam mjesta. Takvog igrača dugo nismo imali, a tko zna hoćemo li ikada imati sličnog – zaključio je Živković.
Sjećanje na finale LP-a 2002.
Boris Živković igrao je u karijeri jednom u finalu Lige prvaka. Njegov Bayer na kraju je izgubio od madridskog Reala (1:2), a drugi odlučujući pogodak za španjolsku momčad postigao je Zidane.
– Sjetim se tog pogotka svaki put kad vidim Zidanea na televiziji. Iako ga se ne želim prisjećati. Ja sam bio tu negdje blizu. Krenuo sam u blok i svi smo molili Boga da puca po golu jer tko će ga napasti ako primi loptu i počne driblati. A ispalo je najgore – rekao je Živković.
Finale se igralo na Hampden parku u Glasgowu. Živković je u to vrijeme bio kapetan hrvatske reprezentacije, igrao je na poziciji stopera uz Brazilca Lucija, a u finalu je zaigrao još jedan Hrvat – Marko Babić koji je ušao u 90. minuti u igru.
Živkovićev izbor:
1. Luka Modrić (Real Madrid) 10
2. Marcelo Brozović (Inter) 9
3. Ivan Rakitić (Barcelona) 8
4. Mateo Kovačić (Chelsea) 7
5. Dominik Livaković (Dinamo) 6
6. Domagoj Vida (Beşiktaş) 5
7. Nikola Vlašić (CSKA) 4
8. Bruno Petković (Dinamo) 3
9. Ante Rebić (Eintracht, Milan) 2
10. Mislav Oršić (Dinamo) 1
>> Evo kako će 'srebrni' hrvatski reprezentativci izgledati 2058. godine
Tko će biti nogometaš godine, Dezerter Kvalifikacija ili Utajivač Poreza?