Pomalo sramežljivo, bez prevelike medijske pompe, u sezoni 1992./93. Liga prvaka zamijenila je dotadašnji Kup prvaka.
Bio je to zapravo Uefin eksperiment, kojim se željelo jake, moćne i velike klubove ostaviti što dulje na sceni kako bi se privukli bogati sponzori. I 20 godina kasnije, Liga prvaka postala je najunosnije sportsko natjecanje u Europi... U prvom finalu, 26. svibnja u Münchenu sučelili su se Marseille i Milan. Francuska je momčad slavila 1:0 pogotkom Basilea Bolija u 44. minuti, za Marseille je igrao tada 23-godišnji Alen Bokšić, dok je Zvonimir Boban, kao stranac \"viška\", s tribine Olimpijskog stadiona gledao poraz svoje momčadi...
Tragičar Daniele Massaro
– Baš sam ovih dana dobio poziv iz Marseillea da 26. svibnja dođem tamo na obilježavanje 20-godišnjice povijesnog klupskog uspjeha. Nadam se da ću nekako uhvatiti vremena i otići na tu obljetnicu – rekao nam je Alen Bokšić i prisjetio se tog minhenskog dana.
– Milan je bio bolji, dominirao je, dok smo se mi orijentirali na čvrstu obranu i protunapade. Nije bilo lako, većim smo se dijelom dvoboja branili, no znali smo iskoristiti svoju jedinu pravu šansu i zabili smo taj gol koji je odlučio pobjednika. Abedi Pele izveo je korner, a najviši je u skoku bio srednji branič Boli i udarcem glavom zatresao je Rossijevu mrežu – prisjetio se Bokšić.
Tragičar utakmice bio je Milanov napadač Daniele Massaro, koji je promašio tri velike šanse! Ova je utakmica ostala upamćena i po tome što je to bio zadnji službeni nastup velikog Marca van Bastena. Sjajni je nizozemski napadač okončao karijeru već u 29. godini zbog kroničnih problema s gležnjem. A Bokšić je igrao u napadačkom tandemu s tada 33-godišnjim Nijemcem Rudijem Völlerom.
– Imao sam sreću igrati s njim! Bio je veliki igrač i fantastičan čovjek, jedan je od najvažnijih ljudi u mojoj karijeri. Obrana je najviše pazila na njega, a ja sam imao dosta prostora i to sam koristio. Inače, vrhunski su napadači u pravilu sebični, ali on je bio altruist – rekao je Bokšić i prisjetio se slavlja nakon pobjede.
– Pravo je slavlje bilo tri dana nakon finala, igrali smo doma s PSG-om i trebala nam je pobjeda za osvajanje naslova. Parižani su poveli 1:0, a tada sam jedini put u životu osjetio da 50.000 ljudi igra protiv 11, fanatični su nas navijači doista gurali naprijed, preokrenuli smo rezultat i pobijedili, igrali smo kao u transu! Na žalost, taj je naslov prvaka Francuske oduzet Marseilleu, ali ostao nam je naslov europskog prvaka – kaže Bokšić. Vratio se još malo na finale iz 1993. godine:
– Milan je tada bio veliki favorit, bez poraza je došao do finala. Međutim, u finalima Lige prvaka favoriti načelno ne pobjeđuju, često se događaju iznenađenja...
Izgubio s Juventusom
To ste vi najbolje osjetili u svom drugom finalu, opet u Münchenu 1997. godine, kad ste igrali za Juventus protiv već oplakane i prežaljene dortmundske Borussije!
– Točno! Došli smo kao veliki favoriti, počeli odlično, imali nekoliko šansi, uzdrmali smo i vratnicu, ali na kraju to nije baš ništa značilo. Nijemci su slavili 3:1! Kakva je vaša prognoza za njemački finale na Wembleyu?
– Nogometaši Bayerna su baš po svemu favorit! Ali, rekao sam već, favoriti rijetko pobjeđuju u finalima Lige prvaka...
>> Bokšić: Više me strah Balea nego Srba
