Nakon poraza u finalu Dijamantne lige u Bruxellesu vratila se na staze pobjeda Sandra Perković, najbolja hrvatska atletičarka. Na 68. Memorijalu Borisa Hanžekovića pobijedila je u bacanju diska s hicem 67,60 metara.
>> Pogledajte Sandrino slavlje na Hanžekoviću
Pobijedila je Kubanku Perez, koja je bila prva u Bruxellesu za gotovo tri metra, a Brazilku De Morais, koja je bila druga u Bruxellesu, nadmašila je za „samo“ sedam metara.
– Ovo je prava Sandra Perković. Možda ste naviknuli na moje hice preko 70 metara, no da je lako prebaciti tu dužinu, nije. Zato je ovih 67,60 metara jako, jako dobar rezultat. Poslije debakla u Bruxellesu nije mi bilo lako. Pogotovo kad sam bacala u Zagrebu. Na mom mitingu. A na Hanžek sam došla kao gubitnica Dijamantne lige. Onda me još dočekao mokar klizav krug jer je kiša padala gotovo cijeli dan. I sreća da je stala uoči mitinga. Ali, zagrebačka publika dala mi je snage. To su gledatelji koji znaju biti kritični, ali u pozitivnom smislu. Oni razumiju atletiku. I hvala im što su došli u ovako velikom broju s obzirom na loše vrijeme – rekla je Sandra u gotovo jednom dahu.
Morala se još jednom vratiti na zbivanja u Bruxellesu.
– Nisam to htjela posebno o naglašavati, ali sad ću biti bolno iskrena. Da, došla sam na finale Dijamantne lige bolesna. U tjednu prije puta bila sam dosta loše, temperatura je u jednom trenutku bila blizu plus 40. Otišla sam na hitnu gdje su mi rekli – ništa, evo vam malo lijekova i pijte čaj. Kao da sam radim negdje pa će me kolegica, dok sam bolesna, zamijeniti na radnom mjestu. Pa ja ne mogu otkazati finale. I tako bolesna probala sam sve. Vjerujte mi da sam bila samo malo bolje da bi bacila tih 65 metara koliko je trebalo za pobjedu. Neću se sad žaliti ni na pravila koja su takva kakva jesu. Kakvu su bila za mene, tako su bila i za ostale. Nakon Bruxellesa bila sam nekoliko dana u depresiji, priznajem to – istaknula je Sandra.
Nakon zagrebačke pobjede vratio joj se osmjeh na lice i sada s velikim veseljem očekuje zadnje natjecanje sezone, Kup Kontinenata u Ostravi, u gradu u kojem je 2007. godine osvojila svoju prvu pravu medalju, na Svjetskom prvenstvu za mlađe juniorke.
– Nastupat ću jasno za Europu, ali opet ću se suočiti s nekim novim pravilima. Naime, u prve tri serije, da bi prošla dalje, moram biti bolja od svoje kolegice iz reprezentacije, a to će biti Nadine Müller. U četvrtoj seriji moram imati rezultat za prva dva mjesta kako bih se plasirala u petu seriju. Tko bolje baci u petoj seriji od dvije finalistice taj je konačni pobjednik. Svaka serija novi je početak i ne vrijedi rezultati iz prethodnih. Tko zna što će još sve smiliti u atletici u narednim godinama – pita se Sandra kojoj od svih trofeja jedino nedostaje taj, pobjednica Kupa Kontinenata. U Splitu je bila druga, u Marakešu treća.
Uz Sandru je oduševila još jedna naša atletičarka, Andreja Ivančević. Bila je četvrta u utrci na 100 metara prepone, ali s novim hrvatskim rekordom – 12,85 sekundi.
– Na kraju sezone konačno pravi rezultat. Dugo sam dugo čekala na novi rekord. Još tamo do 2015. godine. I baš mi je drago da sam novi rekord istrčala na meni najdražem mitingu. Neću kriti, ponijela me izuzetno jaka konkurencija. Ovoga puta nisam pogriješila kao na Europskom prvenstvu. Opet mislim da sljedeće sezone mogu još i brže – rekla je Ivančević.
Zar ni ova sportska tema ne može proči bez komentara mizantropa. Lako se prepoznaju po omalovažavanju, zavisti , zlonamjernosti prema svima koji su uspješni i bolji. Drugovi na djetu; Griz i jaja. Sandri iskrena čestitka.