Oni nisu poput francuskih studenata, puno su mirniji i pitomiji. Takav je po prirodi, valjda, i tihi štrajk koji su otpočeli. Pod tornjem se trenira, ali se ne igra dok Bože Miličević, direktor kluba, ne plati sve zaostatke. I ako do danas ne sjedne ništa na račune, ne putuje se u Beograd na utakmicu posljednjeg kola Goodyear lige, protiv Partizana. Važnu utakmicu, jer ako vukovi "prepuste" Zadru mjesto u Euroligi, Cibona bi Europu sljedeće sezone mogla vidjeti samo igrajući u Ulebovu kupu. A za to bi morala pobijediti u Beogradu.
Bože je stjeran u kut. Napokon su to učinili i igrači, jer sponzori su to s vremešnim direktorom iz socijalističkih vremena blaženih narudžbenica učinili nešto prije. Kakvo je danas mišljenje zdravog kapitala o Ciboni najbolje će posvjedočiti podatak da Miličević ne može nikoga nagovoriti da dođe na mjesto predsjednika kluba. Uostalom, tko bi normalan sjeo u taj stolac da bi, pogledavši dokumente, shvatio da mora pribaviti nekoliko milijuna eura koliko je Cibona dužna samo igračima, današnjima i nekima bivšima. Dubiozu je kreirao direktor, lagan na obećanjima i nemoćan kad stigne vrijeme naplate.
Gdje je nestao novac, gradski, vaš novac, dragi porezni obveznici, nitko pouzdano ne zna. A Miličević će, kako bi ugasio požar, danas opet zakucati na gradska vrata. U međuvremenu, taj isti grad nikada nije ustanovio putove novca koji je nestajao pod tornjem. Bože, kad će taj cirkus prestati?
