Hrvoje Babec (21) u 28. nastupu u Prvoj HNL postigao je svoj prvi pogodak. Sreći nije bilo kraja i mladi nogometaš nada se da neće dugo čekati na drugi pogodak.
– U prošloj sezoni odigrao sam 25 utakmica, ali nisam se uspio upisati među strijelce. Igram na mjestu zadnjeg veznog pa nisam često u prilici zatresti mrežu – iskreno će Hrvoje.
Prije nego što ste postigli pogodak imali ste još jednu stopostotnu priliku kada ste promašili prazna vrata samo s metra udaljenosti.
– Dobro, pogodio sam stativu. Znate, da zabijem ovakvu priliku, onda bih bio napadač, a ne zadnji vezni – nasmijao se Hrvoje.
Gorica je u prva tri kola ostvarila sve tri pobjede, od toga dvije u gostima.
– Želja nam je da u ovom ritmu nastavimo što dulje. Ne znam je li objektivno reći da možemo biti prvaci Hrvatske, ali bili bismo zadovoljni kada bismo ostvarili rezultate kao Lokomotiva u prošlom prvenstvu, kada je bila druga i izborila igranje u pretkolu Lige prvaka. Imamo sjajne pojedince, dobru atmosferu i djelujemo kao prava škvadra – kaže Hrvoje.
Imamo “ubojicu” u 16 metara
Mogla bi Gorica imati na kraju i najboljeg strijelca lige?
– Mudrinski je opasno počeo. Zovemo ga “ubojica u šesnaestercu”. Nevjerojatno je kako svaku priliku jako dobro iskoristi – istaknuo je Hrvoje.
Nogomet ste počeli igrati u Virovitici?
– Da, naime u mom selu Breziku ima 200 žitelja, ali nema nogometnog kluba. Tata je brata Antonija i mene nagovorio da počnemo trenirati nogomet. Brat je pet godina stariji od mene, ali morao je odustati od profesionalnog nogometa zbog teške bolesti. S bratom je sve u uredu, sada igra amaterski. Znali smo ljeti igrati na seoskim turnirima. Tata bi branio, brat je igrao u napadu, a ja u veznoj liniji. Na jednom turniru zamijetili su me skauti Osijeka i Slaven Belupa i zvali da dođem u njihove klubove. Na kraju sam se odlučio za Osijek, u kojem mi je jedan od prvih trenera bio Dino Skender – kaže Hrvoje.
Zbog Hrvojeve karijere obitelj se preselila u Osijek.
– S 12 godina počeo sam ozbiljno trenirati, a iz Osijeka sam se prebacio u Nogometnu akademiju Krpan – Babić. Tamo sam radio s vrhunskim trenerima i imao sjajne uvjete. Kada sam imao 15 godina, s Akademijom Krpan – Babić osvojili smo prvo mjesto na amaterskom prvenstvu Hrvatske u Sesvetama. Već prije primijetio me jedan menadžer iz BiH na turniru u Hannoveru, kada sam imao tek devet godina. I nakon šest godina javio se i rekao mi da je jedan klub u Belgiji zainteresiran da dođem. No kako Hrvatska tada još nije bila članica EU, Fifa nije odobrila registraciju. Srećom, taj belgijski klub prijatelj je francuskom klubu Metz pa sam završio tamo – rekao je Hrvoje.
Hvala Vihoru što me uzeo
U Francuskoj vam nije bilo lako?
– Ta prva godina bila je stresna. Bio sam 15-godišnji dječak u školskom domu, u sobi s još pet nepoznatih dječaka. Jezik nisam znao. Imali smo režim – rano ustajanje, trening, ručak, trening, večera i spavanje. U sobi nismo imali ni televizor. Ali, svih idućih godina bilo je već puno bolje. Dobrim igrama zaslužio sam kapetansku vrpcu juniora Metza, dobio sam stan na korištenje u kojem sam bio sam. Već sam dobro naučio jezik, u klubu je bilo još nekoliko igrača s područja bivše Jugoslavije pa sam se s njima družio. Jedini je problem što sam rijetko išao kući, možda dvaput godišnje – rekao je Hrvoje.
Kako to da niste ostali u Francuskoj?
– Tako je ispalo. Imao sam neke ponude, ali sve je ostalo samo na priči. Vrijeme je prolazilo, bio sam bez kluba, već su svugdje počele lige pa sam se odlučio vratiti doma i potpisati za Vihor iz Jelisavca. Ljudi su me tamo sjajno primili, igrali smo lijep nogomet i završili drugi u Trećoj ligi, odmah iza Cibalije – dodao je Hrvoje.
I Dinamo je bio zainteresiran?
– Da, bila je neka mogućnost, ali nije se dogodilo.
Dogodila se zato Gorica?
– Da, nakon dva tjedna probe Sergej Jakirović, tadanji trener, uzeo me u kadar i potpisao sam ugovor na tri godine. Ispunio mi se san igranja u Prvoj HNL, a sada imam još neke snove – potpisati za klub iz Lige petice i zaigrati za seniorsku reprezentaciju Hrvatske. Za sada igrao sam za Hrvatsku u selekcijama U-17 i U-18. Možda zaslužim i poziv Igora Bišćana, za U-21 – zaključio je Babec.
Sretno!