Ovdje nitko nije normalan – orilo se iz svlačionice naših rukometaša nakon triler-utakmice s Norveškom (hvala Damiru Kajbi koji dokumentira i na Instagramu objavljuje te dragocjene crtice iz života reprezentativaca).
I zaista, nakon takve epske borbe koja je kidala živce nit po nit, malobrojni su oni koji su ostali normalni. No ovo polufinale bilo je vrlo indikativno, razbistrilo je puno stvari.
>> Pogledajte galeriju hrvatskog slavlja nakon ulaska u finale
Prvo i najvažnije, ova utakmica pokazala je da rukomet nije igra u kojoj “dobije onaj koji nabije”, već da taktika i te kako igra veliku ulogu. Naši su dečki vrlo uspješno neutralizirali norvešku igru, presjekli smo ih tamo gdje su najjači.
U cijeloj utakmici uspjeli su izvesti dva brza centra, prisilili smo ih da igraju na postavljenu obranu, a Duvnjak kao prednji maestralno ih je ometao. Broj golova koje su nam zabili, s dva produžetka, dovoljno govori da su dogovorenu taktiku kauboji uspješno proveli u djelo. I nemojmo se lagati, Norvežani su prokleto dobri.
Brzi, mladi, jaki i znaju igrati. To kako smo ih zaustavili, jedino mi na cijelom turniru, uz taj neizbježni element trilera (s natruhama horora), daje mi za pravo da kažem kako je ova utakmica bila finale prije finala, sa Španjolcima ovakvog nadmudrivanja neće biti.
Druga stvar koju su Červarovi izabranici u polufinalnoj utakmici ponovno dokazali jest pobjednički mentalitet i karakter. Treća, po meni i najvažnija stvar koju smo vidjeli jest ta da su pravi tim. Mušketiri. Svi za jednog i jedan za sve.
To koliko su se veselili golu Željka Muse najbolje pokazuje tu povezanost. Jer, osim što su, naravno, bili sretni jer je to bio pobjednički gol, gol koji je osigurao srebrnu kolajnu, bili su sretni jer ga je zabio Musa.
Stalo je to u jednu rečenicu Marina Marića: “Vratilo mu se na najbolji mogući način.” Uza sve nabrojeno, treba dodati i da smo svoju manu, nedostatak širine klupe, uspjeli pokrpati. Kad ne ide Karačiću, potegne Marić, ukaže se Musa, odgovornost preuzme Duvnjak.
Što li je sve kapetan iznio na svojim leđima, taj dečko opet zaslužuje naklon do poda. Tim više kad se sjetimo da su na turnir ispraćeni mlako, nije bilo euforije koja je pratila Balićevu generaciju, nije bilo očekivanja.
Čak ni sam Lino Červar, iako je potajno priželjkivao, nije planirao završiti izborničku karijeru medaljom. I to kakvom! Nudi nam se najluđi 2 u 1 paket – ulaznica za Tokio i zlato koje nemamo u vitrinama, ono europsko.
Kladionice ih nisu voljele, samo su najveći hazarderi imali hrabrosti odigrati da će se Hrvatska plasirati u samu završnicu. Svi su im govorili da su ludi, a oni su danas bogati ljudi!
A u cijeloj ovoj situaciji, u kojoj, jasno je, više nitko nije normalan, prednost je prvi put na našoj strani na ovom turniru. Herojska bitka izmučila je dečke, ali im je dala takvo samopouzdanje kojim kao da poručuju: “Dajte nam Španjolce da se igramooooo!”
>> Pogledajte što izbornik Lino Červar kaže uoči finala
