Na razgovor kojim smo trebali slaviti njezinu olimpijsku broncu Lucija Zaninović nije došla s osmijehom kakav je imala večer prije. Na nju je poprilično djelovao neočekivani sestrin poraz.
Suparnice i šest kg teže
– Mi kada izgubimo osjetimo i fizičku bol, no ona je puno manja nego emotivna bol. Osim toga, jedan dio mene uvijek je neispunjen dok sestra ne završi svoj nastup. Ne mogu se veseliti svom uspjehu ako i sestra nije uspjela. Tako je bilo i u Rusiji na EP-u. Ja osvojila zlato, a Ana ispala, pa sam izgledala kao da su mi sve lađe potonule. Ljudi ne mogu vjerovati, no ja Anu doživljavam kao sebe. Kada ona prežali poraz, onda ćemo i ovu medalju tretirati kao našu zajedničku – pričala je Lucija.
Osim tuge, u njoj kao da je bilo i pokoje zrnce podsvjesnog grizodušja. Naime, da se sestra za nju nije žrtvovala, Lucija možda i ne bi nastupila na OI. Naznačio je to i trener Toni Tomas:
– Prije dvije godine smo imali dvojbu da li da obje konkuriraju za kategoriju do 49 kg ili će jedna u kategoriju do 57 kg. Realno, Ana nema ni visinu ni težinu za kategoriju u kojoj je nastupila, no rekla je da želi ići u višu kategoriju kako bi njezina sestra dobila priliku da nastupi na Igrama. Ana je jedva navukla 54,5 kilograma, a njezine suparnice imaju i više od 60 pa ih skidaju do 57. Da nije bilo te žrtve, Lucija ne bi mogla nastupiti i osvojiti medalju.
I Lucija kaže da (pre)dugo iščekivanje nastupa u olimpijskom selu, u tom globalnom džumbusu, nije bio razlog neizoštrenog fokusa. Kaže da su trenirale kao da su u Hrvatskoj i da su uživale u olimpijskom ugođaju.
– Čujem da su se neki sportaši bunili, no ja nisam zahtjevna. Neki su se žalili na hranu, drugi na tanke zidove. Oni koji bi osvojili medalju ne bi bančili u selu, ne bi uznemiravali druge. Meni je bilo odlično.
Podiže li takvo što i pogled u daljinu, prema Riju 2016.?
– Bilo bi lijepo, ostalo je nešto nedovršeno.
Mobitel još nisam uključila
Izolaciji je sada kraj. Kakav je to život bez mobitela?
– Odličan, još ga nisam uključila! Ljeto je gotovo prošlo, a nisam se okupala. Radujem se odlasku kući. U posljednja tri mjeseca dvaput sam spavala u svom krevetu.
Prisjetila se nakratko i djetinjstva i suparništva s bratom blizancem.
– Uvijek smo se tukle Ana i ja protiv brata blizanca Ivana. Nas dvije smo bile klan i uvijek smo naginjale muškim sportovima i igrama. Uz trojicu braće, gotovo se nikad nismo igrale s barbikama, više smo voljele igrati nogomet, a Ivanu se to nije sviđalo.
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista od petka.
I sad je nekome normalno da ima roditelja koji ovakve curice sa slike tjeraju da jedna drugu (ili neciju tudju djecu) udaraju nogom u glavu ?