Završni turnir Kupa u Zagrebu samo je potvrdio ocjenu našeg žirija. Jugov sidraš Nikša Dobud (28) igra u životnoj formi, gotovo je nezaustavljiv i zaslužuje naslov najboljeg hrvatskog vaterpolista u 2013. U svom pobjedničkom intervjuu prisjetio se svojih početaka.
Sve je počelo na Šipanu
- Vaterpolo me zainteresirao kad sam imao sedam godina. Ljeta sam provodio na otoku Šipanu i ondje sam najprije gledao vršnjake a potom sam i zaigrao. Zaljubio sam se u taj sport, a kad se to dogodi, svako dijete u Dubrovniku ide u Jug.
U novoj vam sezoni odlično ide, posebno u Ligi prvaka.
- Stasala je naša generacija. Mi se znamo u dušu i to je svakako bolje nego kad se igrači skupe zbrda-zdola.
Primorjaši na papiru imaju više kvalitetnih igrača?
- Primorjašima se događa ono isto što i nama lani: nije lako igrati kad morate sve osvojiti. To je veliki pritisak. Riječani imaju vrhunske igrače, ali ti igrači su navikli da za njih radi cijela momčad. Mi smo lani imali slične probleme no posložilo nam se u finalu.
Tko vam je najneugodniji suparnik?
- Srbi i Crnogorci imaju odlične braniče, s Ivovićem i Rađenom ‘koljem’ se još od juniorskih dana. Zapravo, najteži suparnik bio bi mi Bušlje, koji je najbolji branič na svijetu, ali srećom igramo u istom klubu.
Koji vam je bio najljepši trenutak u karijeri?
- Olimpijsko zlato u Londonu ne može se ni s čim usporediti. Nama sportašima san je da uopće nastupimo na OI, a još osvojiti zlato...
A kad vam je bilo najteže, je li to možda isključenje zbog udaranja Filipovića u meču sa Srbijom u Eindhovenu?
Nije bilo lako ni u Barceloni
- Jedna mrlja je ostala od tog događaja, to svakako. No, u Eindhovenu smo kompletno zakazali. Na kraju smo shvatili da ne možemo biti uspješni ako nismo 100 posto unutra. Taj debakl imao je i jednu dobru stranu: te su nas pogreške mobilizirale i omogućile nam da u Londonu osvojimo zlato. A što se ožiljaka tiče, nije mi bilo lako niti kad smo u Barceloni 2010. izgubili finale Lige prvaka od snažnog Pro Recca, iako smo ga na kraju utakmice stigli. Zabolio me i poraz od Srbije na SP-u u Rimu 2009. kad smo propustili veliku priliku da uđemo u finale. Srećom, osvojili smo broncu.
Hoćete li se kad završite igračku karijeru baviti trenerskim poslom?
- Već imam i trofeje! Sa Solitudom sam, vodeći svoje prijatelje, osvojio Divlju ligu i to ne jednom nego dvaput¨: 2008. i 2009. godine. Volio bih ostati u vaterpolu, ali zasad o tome ne razmišljam.
